Ljubavi, budi pjesma!

Bila sam dječak

U mjesečinu me skrila

večer, utrnuvši svijeće.

Svu noć sam zamišljena snila

u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa

u zubima sred poljubaca,

lisica utekla iz gvožđa,

dječak što praćkom poklike baca.

I ujed pjesme nasred čela,

šarena mačka u košari igre.

Što nisam bila, što nisam smjela,

zrcalo ribe u zjenici vidre!

Ilustracija Rudolfa Labaša iz Izabranih djela Vesne Parun, PSHK, Matica hrvatska

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.

Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.

I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,

vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.

Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.

Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,

procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.

Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.

Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima;

gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Masline stare poput starih žena

Masline stare poput starih žena,

što stoje tako na vjetru i suši.

O masline iz biblijskih vremena,

masline s mirom pobožnim u duši!

Masline, kćeri mora pogrbljene

sva patnja ljudska slegla se u njima.

One su budne, izrasle iz stijene

kolijevka suncu, ležaj vjetrovima.

Masline, sestre moje pokraj mora,

nema veselja u danima vašim.

Potamnjele od sjetnih razgovora,

pune ste smrti ko djedovi naši.

Masline, vi ste skamenjeni ljudi

i otvrdnule žalosti i brige.

Iz pozlaćenih ulja vaših grudi

toči se život ko iz drevne knjige.

Koralj vraćen moru

Vraćam ovaj skerletni obruč sunca, tu zvijezdu zemlje u zrcalu mora,

utjelovljeni vid života koji se ne da iščupati, koji raste

u naseobini živog podmorskog korijenja i velikih, nepomičnih riba,

vraćam što uzeh na početku da se okitim kao biljka za svečanost ljudi i proljeća

pred jutarnjom ikonom svjetlosti i vjetrovima iz daljine,

vraćam sjeme života, taj crveni granati cvijet

što nije ni kamen ni školjka ni sô ni loza ni klica

a živi i raste i može da postane brdo i ostrvo.

Vraćam svoju mladost i svoju smrt i sve što učini drvo od jutra do večeri,

vraćam lađe na pučinu i ptice na kopno,

potoke u djetelinu, gnijezda u kovčege svjetlosti na istoku,

nježnost gorkima i zbunjenima, hrabrost skupljenima na polazak,

samoću zalutalom mjesecu, tugu stadima iz praskozorja planinskog,

vraćam kolijevku u more, razdvajam vatru u dva kremena

i nastavljam da koračam nepoznatim putovima moga života

koji je preuzet od hoda zvijezda i od obilja tišine.

Povratak stablu vremena

Vi koji pitate odakle mi smjelost

da evo opet sunčano pjevam ljubav

nakon što je u škrinju od crne pjesme zatvorih

i položih u krilo pticama,

čujte: ja se uvijek vraćam sebi

i čeka me otkriće u kori svakog stabla

u koje zarežem nožem sjećanja.

Ali ako je stablo umrlo

i sada već skoro ugalj postalo,

ja ću zariti ruke duboko u tlo

i iskopat ću ga kao ugalj.

Ako se vratim za deset godina

iskopat ću ga kao kamen.

A ako se vratim za stotinu godina ili više

posegnut ću još dublje, i neću naći ništa.

Jer i kamen ne ostaje kamen.

Jer se i kamen nekamo seli.

I ne pitajte za njegov put

nego me pustite da pjevam i da se vraćam

u korijen svoje pjesme, najdublje sebi.

Zrnce ganuća

Nudim se i šapćem: ljubavi, budi pjesma,

onda ću živjeti s tobom dajući te ljudima.

I ljudi će mi vraćati nešto od tvog lišća

kad izađu u šetnju

kroz ulice

oprane kišom.

Ima li takav grad gdje drveće ne umire

ima li takva nježnost do koje se dolazi

krišom

po nekim dugim, dugim

bijelim stepenicama.

Bila sam dobra kao ljeto i vitka

s tvrdim pletenicama.

Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.

Nije me stid to reći, sada je ionako

jesen.

Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh nevidljiv.

Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto

i vitka, s tvrdim pletenicama.

I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.

Budim se i šapćem:

ljubavi, budi pjesma!

Poslije brodoloma

Dobar dan, moje spašeno tijelo! Dobar dan, lađo u zavjetrini!

Tamo gdje nisi htjela da pristaneš tamni mornari spustili su kotvu.

Kroz ovaj umorni kristal vrijeme predosjeća raspru

Dalekog disanja vjetra u ptici i u meni

U krilu zrele šutnje što sebe smrću plaši.

(Vrijeme je nevremenu potkovalo konje

Vrijeme je nevremenu pridržalo uzde)

Istresi, razbito podne, košaru punu leda

Na ovaj prezreni put gdje zima je majčinski blijeda.

Moj prijatelju, ostrvo s rukama bijelim od kreča,

Zatvori crne zvijezde, pohrani smjelost moju

U pustinju modrine, u duboki san cvijeća.

(Vrijeme je nevremenu potkovalo konje.

Vrijeme je nevremenu pridržalo uzde.

Doći će novi ljudi i opet će pjevati ljude;

Tu gdje smo žudjeli kraj

Početak treba da bude)

Dom na cesti

Ležah u prašini kraj ceste.

Niti vidjeh njegovo lice

Niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.

Niti vidjeh njegove ruke

niti on vidje ruke moje.

Istok postade ko limun zelen.

Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila

čitav život.

Tada on dozna kome je ruke

grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu

plačući u svoj dom.

A dom je njegov prašina na cesti

kao i dom moj.

Sonet o čistoći

Sve što sam dotakla u svijetu

sagradilo je hram u meni.

U školjki, ruži i djetetu

moji su dlanovi izbrušeni.

I nije mi bilo dano da plod

u ovoj zlatnoj puti žene

zemljom ponesem; ljudski rod

svoj san nek odsniva bez mene!

Al možda znaju blažene pčele

moj dugi nijemi dan, tišinu

tog tijela, nalik punom saću.

Dok rojevi pčela na istok sele

ja vidim u košnici domovinu,

u cvijeću pretke, u djeci braću.

Rijeka i more

On je rijeka a ja sam more.

Njegov je nemir naglost voda

koje raspasuju travu. Ja ih slušam

kako huče u tijesnom koritu

probijajuć se kroz duboki kanjon

snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.

Njegove ptice nisu moje ptice.

Ali njegovim lađama ja sam sidrište

gdje je dopušteno sjesti uz vatru

i smiješiti se jednoj priči

zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura

koja ih sakriva u svoje stijene

misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.

Moje obale postaju njegove obale.

Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.

Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama zajedno rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao je naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi,

oteščale i tužne.