Lektoruša; Iz moga dikcionara (3)

Vozdra! Neki od vas možda se sjećaju da sam, izim ostaloga, u broju 433 ovog uvaženog „književnog (sic!) lista za umjetnost, kulturu i znanost“ evocirao djelić gazdaričine komunikacije s jednom pripadnicom Službe za jezik i govor HRT-a. U megjuvremenu se nakupila impozantna količina brzoglasom priopćene anegdotike na istu temu, ali – ne kužim zašto – nazivatelji, najčešće -ice, beziznimno su željeli ostati anonimni. Pa jer se mome rodu baš i ne može pripisati nedostatak kuraže (a bormeš ni gazdarici, dužan sam ju u tom smislu pohvaliti), zaključio sam da mi – šta košta da košta – valja u dikcionar si svoj uvrstiti riječ koju sam upravo izmislio pripadnicama spomenute Službe u čast, a i onima šire. Jer, nije li im na čast što, kano zaprisegnute reduše u reviru jezika nam jedinoga, ne puštaju (omiljeni im glagol) u percepcijsku aparaturu gledateljstva imenice na -uša (na što sam se već osvrnuo)? Plus sve ino što ne puštaju. Opisni pridjev osebujan, primjerice. Ili posvojni njen: džabe što njezin sa svoja dva grafema više znade unijeti prostorni darmar u filmske titlove, pardon, podnaslove. (Uzgred, ne bi li film, ako su vama čovjecima kanda neiskorjenjivo uvalili nosač zvuka, po toj logici valjalo prekrstiti u nosač slike plus zvuka??? Samo pitam.) Najegzorciraniji biva ipak zlosretni veznik da, koji postaje kako takoreći posvuda. Očito je pitanje dana kada će lektorušama sinuti da onaj sudbinski Da! u obredu vjenčanja prevedu u Kako! Negdašnju je dakavicu neumitno zamijenila kakavica, kao što je gazdarica već negdje napisala. Meni je pak nezaboravan titl u prizoru koji je išao otprilike ovako: muža ucmekalo u stanu, žena rida, klinci tule, pas cvili, zvon-zvon na vratima, ulaze dva čike i kažu, „Gospođo, došli smo po truplo.“ Pritom se fino čulo da su došli po tijelo, no reduše su valjda, u žaru čišćenja, tu vidjele mrski islamskofundamentalističkosrbočetnički leš, pa čike ispadoše zadnji prostačine, ni krivi ni dužni. Itd.

Jani, upetljava se gazdarica, nema ti ničeg novog pod suncem. Prije neke tri-četiri banke godinâ postojao je na Radio i Televiziji Zagreb popis zamjenskih riječi, šapirografiran i distribuiran. (Šapirograf, upokojenu tehnologiju jučerašnjice, lokalni rječnici stranih riječi ne opisuju bogzna kako, no prvi slog uveseljava asocijacijom na šapu kao instrument ručnog umnožavanja matricâ natipkanih na navoštenoj foliji.) Popis bje nepotpisan, ali si medijski samoupravljači i -ačice nisu razbijali glavu autorstvom, jerbo je stigao belodano i crnonoćno odozgor. Ondak je nastala frka pregolema kad su artisti u tadašnjem Umjetničkom, kasnije Dramskom radijskom programu imali praizvesti Kralja Ubua, u kojem je nosač leksika merde, a tu i tamo se spomene i njegovo anatomsko ishodište. S neprijateljskim germanizmom drek nije bilo problema, jer je u samoupravnom socijalizmu ionako funkcioniralo isključivo govno. Što međutim sa stražnjicom, koju je jezično razuzdani Jarry izvolio nazivati jedino izrazima u argou (pardoniram, slengu – tko od današnjih zna za argo)? Na raspolaganju su bili dupe, guzica, kanta, tur, rit i možda još koji regionalizam (i danas su, da ne bi bilo nismo znali). Usmena predaja ne navodi ime prevodioca, njegovo / njezino rješenje i konačan odabir radijskih trudbenika, nego na tome mjestu počinje tkozna zašto hihotati.

Pa kad sam već počeo davati ideje, eto vam jedne nadnaravne knjige: Rječnik suvišnih tuđica u hrvatskomu jeziku. Au(k)tor: Mate Šimundić. Ocjenjivatelji: dr. Iva Lukežić i dr. Milan Nosić. Nakladnik: Barka, Zagreb, 1994. Po dr. Mati (neviđenom je skromnošću izostavio svoj znanstveni čvarak, no recenzente, pardon, ocjenjivatelje za koje ni gazdarica nikad čula nije, uredno je njime okitio), hrvatska bi se korupcija imala zvati: upropaštenost, izkvarenost, pokvarenost, podkupljenost, podplaćenost, podplatljivost, izopačenost, pronevjera, pronevjerljivost. Čak bih i ja, a nisam učio za fiškala, umio izvući nekog junošu iz Remetinca ako bi u optužnom prijedlogu pisalo npr. iz- ili pokvarenost. A tek podplaćenost! Onog čiku s pola tone košuljâ po 400 eurića svaka umah bi pustili s naslova nemogućnosti da si, jerbo je pod-plaćen, nabavi one po npr. 700 njiha. A tek Herr ex-Kanzler, onaj čas ga ne vidiš, čas ga vidiš... joj, taj još nije na toj adresi, no garant bih i njega izvukao.

Sveudilj ishitrujući ovaj homage, šapa mi je dopao članak Lingvistički pogled na hrvatski jezik, njegovo normiranje i mjesto u društvu, objavljen u prvom broju novog časopisa Kroatologija što ga izdaju Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Napisao ga je Wayles Browne, profesor slavenske lingvistike na Sveučilištu Cornell u Ithaci, država New York (i ponosni gazda dvojice mojih preooceanskih rođaka, dužan sam obznaniti). Gazdarici za dušu prenosim jedan ulomak:

„Dodao bih par riječi o jednom pojavnom obliku jezičnog normiranja koji je doduše prisutan i drugdje ali se može nazvati posebno karakterističnim za hrvatsku sredinu. To je institucija lektora. Za sudionike iz drugih europskih zemalja možda termin lektor označava prije svega nastavnika stranog jezika, ali u Hrvatskoj to znači i ispravljač tekstova na domaćem jeziku. Novine, časopisi i izdavačke kuće imaju lektore koji bdiju nad pravilnošću svakog objavljenog teksta. Lektor nije korektor, nije tu da lovi tiskarske greške nego baš greške u uzusu autora teksta. To nije ni urednik, koji bi htio stvaralački djelovati na tekst i poboljšati mu čitljivost i umjetničke kvalitete. Lektor trijebi strane riječi i zamjenjuje jednu domaću riječ drugom za koju smatra da bolje odgovara normi u hrvatskom. Ja nisam tu da kritiziram instituciju lektora, ali sam u mogućnosti iznijeti neka svoja zapažanja o načinu na koji oni rade.

Prvo, kao što sam već spomenuo, u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća dugo sam radio na istraživačkim projektima pod vodstvom profesora Rudolfa Filipovića. Za potrebe projekata trebalo je sastaviti dvojezični korpus tekstova. U korpusu su trebali između ostaloga biti paralelni tekstovi na izvornom engleskom jeziku i u prijevodu. Jedan dio tekstova su preveli prevodioci u Srbiji na svoj jezik a jedan dio prevoditelji u Hrvatskoj na svoj. Samo se po sebi nametalo pitanje: trebamo li lektorirati te tekstove prije početka kontrastivne analize? Došli smo do solomonskog rješenja. Hrvatske tekstove ćemo dati lektorirati po lokalnom običaju, srpske tekstove nećemo lektorirati. Razgledajući tekstove u pisanom obliku, mogao sam pratiti što su hrvatski lektori s njima radili. Mijenjali su red riječi u rečenicama. Pomakli bi enklitičke oblike glagola i zamjenica bilo prema lijevo bilo prema desno, već prema tome kako su u tom trenutku razumjeli zahtjev da enklitike budu na drugome mjestu u rečenici. Prekrižili bi dobro poznate riječi i stavili one manje poznate. Ne bih mogao tvrditi da su tekstovi od toga postali čitljivijima.

Drugo, jednom sam i sâm bio lektoriran, odnosno jedan moj tekst. U Zagrebu početkom sedamdesetih godina izlazio je časopis ili magazin za estradnu glazbu pod naslovom Pop Express. Uputio sam pismo uredniku u vezi s jednom pjesmom. Počeo sam baš tako, ‘U vezi s pjesmom tom i tom htio sam reći to i to.’ Kad su moje pismo objavili, glasilo je ‘Glede te i te pjesme.’ Nailazio sam nedavno na tvrdnje kako je prijedlog glede s genitivom zapravo izumro a umjetno je vraćen u hrvatski jezik u devedesetim godinama, ali eto, jedan nepoznati lektor ga je stavio u tekst oko sedamdesete godine, premda je ta riječ nesvojstvena mojem malo laganijem stilu i neprimjerena sadržaju časopisa o lakoj glazbi i rok muzici.“

Ukratko, gospe lektoruše, stavte pamet na lektiru. Obodrit će vas podatak da dr. Mate riječ lektor ne smatra tuđicom, što će reći da vam se ne drma radno mjesto. Uz specijalni (pardon, poseban ili osobit) šapomah i -ljub, vaš zavazda (pardon, zavazkako),

Janika

priposlala: gazdarica, točnije robinjica, Giga Gračan

Foto: Želimir Brala