Koralj vraćen moru

U 89. godini, mirno i u snu, napustila nas je najveća suvremena hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. Tako su nas u ponedjeljak 25. listopada obavijestili gotovo svi hrvatski mediji. Još davne 1947. velika je pjesnikinja objavila jednu od svojih ponajboljih knjiga pod naslovom Zore i vihori. Upravo je takav bio i njezin život ispunjen suprotnostima. S jedne strane svitanje koje budi nadu, a s druge strane kontroverzan i nepokoren život, počesto ispunjen oprečnim emocijama.

Sjećat ćemo je se kao izrazite neoromantičarke, raznježene, pomalo izvan vremena, a opet i kao vrlo trezvene i oštroumne osobe koja je u svojim satirama znala žalcem piknuti suvremenu zbilju i u lice adresirati svoje kritike i nezadovoljstva. Ta se oprečnost ogleda i u pjesničkim uzorima koje je odabrala. Naime, otočanka, sa Zlarina, voljela je svoje korijene, miris lavande i pelina s Mediterana. Stoga je veliki Ujević bio njezin prvi obožavani uzor. Cijenila je još i Dragutina Tadijanovića. Zbog toga je pisala sa smislenom i metričkom strogoćom Ujevića i tadijanovićevskom smirenom umilnošću.

Naravno, to se ne odnosi na satire u kojima je kosila gotovo sve – od saborskih zastupnika do uhoda, ulizica, pohlepnih tajkuna i loših muških osobina. Žene bi rijetko bile predmet njenih satira. To kao da je sugeriralo obranu vlastita integriteta. Ipak, imala je pouzdanje u neke muškarce. Ako izuzmemo one uz koje su je vezivali ljubavnički odnosi, bili su to odani prijatelji i poštovaoci. Jedan od njih bio je Igor Mandić, koji ju je štitio na samo zbog dobre poezije nego i zbog društvene iščašenosti. Drugi je svakako novinar Večernjeg lista Denis Derk, koji se već godinama neštedimice angažira oko pjesnikinje. U njezinim pjesmama dominira ljubav i to ne bilo kakva, a svakako ne ona u misnom haljetku, nego ona ispunjena snažnim erotskim nabojem. To je eros koji spaja nebesno i urnebesno kao proizvod uzavrele krvi.

Bila je već u dubokoj starosti kada je svoj krevet našla u lječilištu Stubičkih toplica i kada sam imao čast upoznati je sa sinom. Tada sam radio u redakciji kulture Vjesnika i već sam u više navrata pisao o Vesni Parun polučivši pjesnikinjino zadovoljstvo, odobravanje i zahvalu. Bio sam u prolazu s malcem, dakle, te se odlučih za posjetu. Sine, hoćeš li upoznati veliku pjesnikinju – zapitao sam ga. Naravno da mu je to bila želja. I tako smo ušli u lječilišni kompleks i pokucali na vrata njezine sobe. Pjesnikinja je baš tog mjeseca pala i ozlijedila kuk te joj je jedna noga visila u zraku pod utezima, a gušu, koju nikada nije htjela operirati, nije stigla prekriti rupcem. Moj sin tada je imao osamnaest godina i kosu je vezivao u rep koji mu je padao niz leđa. Bili smo čudan par, otac i sin. Ja sam izgledao kao skinhed, a sin kao dijete cvijeća. Kad nas je pjesnikinja ugledala i kad sam predstavio sina, pjesnikinja je ni pet ni šest prozborila, i to iz onog nemogućeg položaja: „Joj, što si ti došao, ćelavac jedan“, obratila se meni, „što nije došao dečko sam, joj što bi bilo…“ Ostao sam bez riječi. O čemu ona to…

Naravno da sam morao mladiću odmah razjasniti neke stvari, uglavnom, da su to redoviti Vesnini šok-nasrtaji. Nekoliko godina poslije, čitajući njezine knjige, shvatio je taj sredozemni naturizam, taj nemir tijela koje je izgubilo svoje sokove, ali ga um još čuva u sebi. Tijelo je osjećalo bol ostavljenosti, a Vesna je naposljetku uvijek ostajala sama. To da pjesnikinja „govori iz tijela u kojemu stanuje svećenica ljubavi“ jedno je od ponajboljih, slikovitih, književnokritičkih određenja. Pisala je i basne i nezaboravne igrokaze za djecu te već rečene satire skupljene u zaista čitanu knjigu Pod muškim kišobranom. Sada će se zasigurno reaktualizirati i njezina autobiografska proza u knjizi Moj život u 40 vreća.

Bezbroj anegdota, priča, ali i tračeva kruži o Vesni Parun. Jedna je anegdotalna zgoda iz užega pjesnikinjina kruga te se dosad nije širila dalje u koncentričnim krugovima. U Vesnino je društvance (a bila je uvijek okružena onima koji su joj se uvlačili na sve načine, a ona, željna tople prisnosti, to bi i prihvaćala) zalutao neki dobroćudni pa i bogati mesar željan friške kulture. Vidje on kako su se svi rastrčali oko Vesne ne bi li joj ugodili, a pritom je još proglašavaju i velikom pjesnikinjom. Mesar je sve častio obilnim ručkom i večerom u elitnom restoranu, a kad se društvance stade osipati, ponudi on Vesni i još nekim njezinim poklisarima da je povede kući i pokaže joj svoje vlasništvo: malu tvornicu, kuću nalik na dvorac i naposljetku da ih upozna sa ženom i mnogobrojnom djecom. Vesna, uvijek spremna na izazove, zainteresira se i pođe. Kad su stigli i sve razgledali, mesar se zadere, pozivajući i ženu da im se pridruži: Pa gdje si već jednom, ženo, dođi da te upoznam s najvećom hrvatskom pevaljkom!

I još mnogo toga se događalo Vesni – brak u Bugarskoj s jednim od velikih bugarskih pjesnika, sukob s Društvom hrvatskih književnika, iz kojeg je jednom bila izbačena pa ponovno, nakon dugog niza godina, opet primljena, dobro vođene, britke i hiperpismene polemike koje su uvijek bile i književne poslastice, sukob s politikantima i tako dalje. Bila je uvijek izvan svih struja, književnih škola i pravaca.

Otišla je zauvijek, ali je isto tako zauvijek ostala u povijesti hrvatske književnosti, gdje ima istaknuto mjesto karijatide. Otišla je rijetka pjesnička osobnost čiji nam osobni doživljaji nisu išli na jetra, jer nisu bili kukavički i jer su sadržavali istinu, u svoj svojoj ljepoti i strahotnosti. U tom smislu dobro je prisjetiti se njezina mišljenja po kojem je cijela jedna generacija između dva velika rata živjela i stvarala pošteno, beskompromisno i doslovce s glavom u torbi, za razliku od današnjih koji okreću lice od istine, te žive s mozgom u torbi.