Kataklizma duha i društva

Iznimna spisateljska darovitost Tatjane Tolstoj, unuke Alekseja Tolstoja i pranećakinje Lava Nikolajeviča, potvrda je one stare o jabuci i stablu, u ovom slučaju rodoslovnom stablu koje već stoljećima daje izvanredan književni urod, a novi plod kojega je Tatjanin vrlo dojmljiv prvi roman Kis, što smo ga dobili u izvrsnu prijevodu Igora Buljana i izdanju Naklade Pelago. Riječ je o značenjski vrlo bogatu i slojevitu romanu, i to na razini tematike i narativne tehnike, jezika i stilistike, simbolike i referencijalnih veza. Žanrovski, roman Kis nastavlja dugi niz romana što su se bavili distopijom odnosno antitezom utopije (Zamjatinov Mi, Huxleyev Vrli novi svijet, Orwellova 1984, Bradburyjev Fahrenheit 451, Burgessova Paklena naranča i McCarthyjeva Cesta najpoznatiji su izdanci tog podžanra znanstvene fantastike), prikazujući totalitaristički u(ne)ređeno društvo koje, iako smješteno u budućnost, služi kao kritika sadašnjosti, iz čijih anomalija i crpe građu, uz određeno hiperboliziranje dakako, a u svrhu upozorenja što nas čeka ako tzv. strukture ne pritegnu uzde (u okvirima politike, ekologije, ekonomije).

Radnju romana Tatjana Tolstoj smješta u (neimenovanu) Rusiju (točnije, grad Fjodor Kuzmičks, prema imenu despotskog vladara preimenovanu Moskvu) i nepreciziranu budućnost, dvjesto godina nakon tzv. Praska, nuklearne katastrofe koja je ostavila duboke posljedice na čovječanstvo. Civilizacijski i tehnički društvo se vratilo u kameno doba – struje i tekuće vode nema, ljudi žive u potleušicama, a hrane se miševima, koji služe i kao plaćevno sredstvo. Osim toga, nuklearna kataklizma ljudima je nanijela i fizičke posljedice, pa se čovječanstvo dijeli na Prijašnje, Nove i Izrode. Prijašnji su još, uvjetno rečeno, najbolje prošli – nemaju fizičkih posljedica, osim dugovječnosti, pa žive i do četiristo godina, ali ih psihički uništava sjećanje na normalan život, uređeno društvo i tehnički naprednu civilizaciju i njezine tekovine, čega su sada lišeni; Novi su potomci Prijašnjih koji se rađaju sa škrgama, krijestama po čitavu tijelu, kandžama umjesto ruku, repom, rogovima, a Izrodi su stvorenja s glavom čovjeka i tijelom konja, krave, psa (pa ih se i rabi kao te životinje). No tu su još i Sanitarci i Murze, tj. pripadnici „organa gonjenja i kontrole“ (posljednji su poslovođe raznih proizvodnih pogona i obrta, a Sanitarci su članovi tajne službe kojoj je zadatak zapljena knjiga i kažnjavanje onih što ih posjeduju), što su zapravo vjerni podanici totalitarnog uma koji vlada zemljom, ime mu je Fjodor Kuzmič, i Vrhovni je Murza, odnosno poglavar države. On svojim ukazima ravna svakodnevnim životom zajednice, uz pomoć Sanitaraca i Murzi ljude drži u pokornosti i strahu, a njegov megalomanski autokratizam seže toliko daleko da je sam sebe proglasio tvorcem vatre i autorom svih postojećih umjetničkih djela. Glavni junak priče Benedikt upravo je jedan od zaposlenika ureda kojima je posao prepisivanje slavnih književnih djela na brezovu koru (autorstvo kojih je Fjodor Kuzmič prisvojio, ali ih prethodno pomno filtrira i izabire samo ona djela koja može iskoristiti u svrhu snažnijega cementiranja vlasti). Pritom je Benedikt sasvim specifičan i nesvakidašnji primjer glavnoga junaka romana, zapravo pravi antijunak; većina romana naime za protagoniste ima ljude s potencijalom, ljude koji bi se u određenoj situaciji mogli pokazati junacima, a krase ih vrline kao moralnost, mudrost, inteligencija, poštenje, dobrota. Kod Tatjane Tolstoj to nije slučaj, njezin roman za glavnog aktera ima priglupa i neuka šeprtljavca, koji je uz to amoralan, samoživ, egoističan, pa čak i sklon nasilju, što naposljetku i rezultira zločinom. Takvim se Benediktovim osobinama autorica inteligentno služi kako bi se poigrala s pozicijom pripovjedača, kojom se također koristi na neočekivan, maštovit način – za naratora roman ima tzv. sveznajućeg pripovjedača, koji je neprestano vrlo ironičan spram glavnoga junaka, a pritom, paradoksalno, odražava njegov svjetonazor i njegov način razmišljanja te se služi njegovim vokabularom, pa kao rezultat imamo razornu komiku koja proizlazi iz nepodudarnosti između stvarnoga stanja i protagonistove verzije zbilje. Trećim licem, koje je zapravo fingirano prvo lice, autorica postiže višerazinsku ironizaciju, koja osim sama aktera priče, njegovih postupaka i njihovih posljedica, obuhvaća i društvo koje s takvim pripovjedačem pratimo i upoznajemo, a čije aberacije kroz takav filter postaju još izoštrenije, uz izraženiju kritičku iznijansiranost.

Osim na razini tematike i pripovjedne tehnike, autoričina se maštovitost odražava i u diskurzivnoj kombinatorici (veći dio rukopisa pisan je diskursom bliskim bajci, kao ironičan kontrapunkt mračnoj postkataklizmičnoj stvarnosti koju predočuje, ali tekst autorica garnira i kvaziznanstvenim i poetskim dionicama te burleskno-vodviljskim, na apsurdu zbog međusobna nerazumijevanja sugovornika temeljenim dijalozima), dok njezina inovativnost vrhunac doseže na jezičnoj razini. Ona vrlo maštovito izvrće postojeće riječi (kao odraz sjećanja Prijašnjih na predmete koje su nekada rabili, a više nisu u uporabi ili ne postoje), ali je roman ispunila i leksičkim novotvorenicama koje dodatno apostrofiraju primordijalnost oslikanoga društva, društva u nastajanju koje je u stadiju stvaranja i usvajanja riječi i pojmova za još neimenovane pojave i stvari. Tu neizostavno valja pohvaliti promućurnost i znanje prevoditelja Igora Buljana, koji je u potpunosti uspješno preslikao i na hrvatski transferirao verbalnu akrobatiku Tatjane Tolstoj, vješto sam iznašavši hrvatske inačice neologizama iz ruskoga predloška. Također, prevoditelj je nužno morao biti (što Igor Buljan očito i jest) i odličan poznavalac ruske književnosti jer je autorica roman ispunila brojnim analogijama, referencijama i citatima iz opusa Puškina, Pasternaka, Bunjina, Tjutčeva, Hvostenka, Njekrasova, koje je prevoditelj prepoznao i čitatelja u bilješkama na izvore uputio. A brojne su književne referencije u romanu obilno zastupljene kao upozorenje i podsjetnik na paničan strah svake dikature od prosvijećena, obrazovana i načitana puka, kojemu Kuzmičeva diktatura u ovom slučaju prijeti doslovno fizičkim bolestima što ih knjige navodno prenose. Kao vrhunac ironične kritike antiintelektualizma pritom se ispostavlja sve veće Benediktovo duševno rastrojstvo zbog previše čitanja, ali bez razumijevanja, i bez pravog uvida u građu, poruke i ljepotu knjiga za kojima pohlepno poseže.

Unatoč humoru i ironiji, Kis je zapravo veoma pesimistična, pa čak i nihilistička knjiga, jer pokret otpora Kuzmičevoj despociji ne postoji, ljudi su do autizma usmjereni isključivo na same sebe, neuki i necivilizirani, a Kis, vampirska zvijer kojom vlast pučanstvo drži u strahu, a zapravo je u obliku zla sami ljudi utjelovljuju, hrane i njeguju u svojoj nutrini, neuništiva je, neukrotivo nemirna i vječno bijesna, neutaživo žedna krvi i vlastite dobrobiti, na štetu drugih.