Kajkavske inkantacije

Ivica Jembrih, afirmirani kajkavski bard, uzveličao je svoj kajkavski identitet, svoju poetsku vlastitost, nadahnutim metaforičkim sazvučjima i vizualnim ekspresijama u knjizi osebujnih lirskih proza Doživljena viečnost (izd. Kajkavsko spravišče). Ako bismo u lirskom krvotoku te proze tražili osobitosti pjesme, našli bismo ih u bogatstvu pjesničke fantazije, u proročkoj dubini emocionalnih spoznaja: „Ljubav, ljepote, svetloče nie bez rieči vu nami ni zvun nas.“ Fenomen pjesme skrivene u prozi ostvaruje jezik koji je rječit i elastičan u imaginativnoj preobrazbi izraza, koji ima svoja crescenda i descresenda, koji u opoziciji prema prozi otkriva harmoniju i disharmoniju čovjekova egzistiranja: „Jesen sprevaja vse jezike štere govori of zerzani, dvojvrsni, cundravi sviet, niemo kriči Božji navuk šteri nas naviek znovič vuči efemerni filožof, kak ob svoje sline živi saki pavuk… Kak se vupal skriti vu Noine arke? Vsestvor semu dal je šansu;najpredi najvekšemu pavuku-človeku, bumo rekli.“ Jembrihove lirske proze prilagođavaju se lirskim uzbuđenjima njegove duše koja u kontrastima svijeta stvara lirske svjetove koji imaju zasebni ritam, vlastitu organizaciju slika, sugestivnu dozu pesimizma i oporosti: “Em meni se pričinja kak nigdar sami čez svoje joči ne lučemo… Človečec je naviek znovič na pričetku… Kaj zapravo človek hoče od življenja?“

Aforistička zgusnutost i mudrost ove refleksivne naracije u specifičnosti lirskoga proznog iskaza podsjećaju na drevne proročke riječi. Pjesnik je u dvostrukoj ulozi pjesnika i vatesa, proroka koji upućuje, upozorava, poučava, raskriva, svjedoči, strasno privržen vjeri, Božjim zakonima. Njegova kajkavska materinska riječ snažna je i jaka, tjeskobna i skrbna, asocijativno bliska i razgranata. Ona, Riječ, ima vlastiti smisao postojanja, osjetilnu i duhovnu autentičnost: „Doklem je Rieč živa, ti nemreš, nesmeš, biti niemi ni gluhi, ti vojuješ ze silami vu sebi i ze mračnjaki v duhi. Ti vuzvišuješ ljepotu, omrazuješ sramotu, nadajnje vuskersuješ, vutehu cvetuješ sponižene, lačne, sožne osvešćuješ; em ti si jakost Rieči, štera je viečni Božji dar.“

Kristušove muke u Jembrihovoj lirskoj prozi simbol su patničkoga čovječjeg hoda do Golgote, one su vapaj za boljim i ljudskijim životom, vapaj za pravednošću i istinom: „Vu ovem življenju nam zdižeju se lasi, gda vidimo čez svoje joči vse kaj se dogaja vu jene noči na ovem alkajdičnem, mrežasten svietu. Ves zrušiti se more vu jenemu hipu…Komu paše kaj se vse znovič ruši, vse kaj je življenje stvorilo?“

Devedeset lirskih proza Doživljena viečnost Ivica Jembrih posvetio je vrsnom kajkavskom pjesniku Franu Galoviću uz 90. obljetnicu preminuća (1914–2004). Pomno bilježeći nadnevke Jembrih uporno, postojano, trezveno, čestito i razborito raščlanjuje sliku svijeta koji se truje opačinama i bezizlazjem. Gdje je tomu kraj i kamo se uputio homo sapiens?! Univerzalna, vječna su to pitanja. I naš književni velikan, Miroslav Krleža, u Baladama Petrice Kerempuha maestralno je oslikao tu „vražju zamotavku“ od života u našoj i velikosvjetskoj stvarnosti, da bi se moglo reći kako „petstolet jognja i petstolet megle“ nisu samo naš balkanski specijalitet.

Lirske refleksije u Jembrihovoj lirskoj prozi njegov su intimni solilokvij nad ovom babilonskom sapunicom kojoj se ne naslućuje priželjkivani kraj. O jednome je pjesnik siguran: „Strah nas bu spred sami nami pošnjofal kak fijolici prah. Ribam išće, jošće rasteju peraje: Doživljena viečnost – traje.“