Jezik kao imperativ

O Vesni Parun i njezinoj poeziji napisano je mnoštvo prigodničarskih tekstova, no sustavna istraživanja njezina književnog rada zapravo nema. Tako i sama pjesnikinja u predgovoru knjige ističe kako se prihvatila izbora iz vlastitog stvaralaštva zato jer to nisu činile katedre kojima je obveza baviti se proučavanjem hrvatske književnosti. U ovom pregledu, koji je autorica označila kao asinkroni, ipak se može jasno uočiti kontinuitet njezina književnog rada, u kojemu je „od nastanka prve mladenačke do posljednje staračke pjesme proteklo sedamdeset godina“.

Pregled i započinje izborom pjesama iz zbirke Zore i vihori (1947), a u fusnoti spominje se ideološki napad na tu prvu zbirku. Parunova se opravdano pita: „...a gdje li su naši simpoziji, rasprave, politički komentari o tome sramotnom ‘kulturnom fenomenu’?“ Tobožnji kritičar, a zapravo pamfletist, Marin Franičević, koji ju je optužio za potkopavanje socijalističkog sistema, samo se uspinjao na društvenoj ljestvici. No nije on jedini moćnik kojega Parunova spominje. U brojnim bilješkama, koje i jesu posebnost knjige, nalazimo slikovit prikaz ne samo književnoga života nego i sliku vremena, društveni kontekst, ali i reminiscencije na vlastitu mladost, zapise o čežnji, o traganju „za blizinom“. U toj slici u kojoj je politika metaforički oslikana kao torta, zbog koje su mnogi „gladovali“, istinski umjetnici bili su marginalizirani, etiketirani, ismijavani i poniženi. Tako i sam naslov predgovora sadrži dvije etikete koje su se pripisivale Vesni Parun – „kroatozapadnjačka reakcionarka“ i „jugobalkanska nostalgičarka“. No unatoč tome, Vesna Parun svih ovih godina pisala je i objavljivala knjige, često i u vlastitoj nakladi. Ovaj pregled pokazuje kako je bila suverena u raznim književnim žanrovima – pisala je i liriku i prozu i eseje. Tako u knjizi nalazimo sonete, priče za djecu u stihu, igrokaze, satirično-autobiografsku poeziju, esejističku prozu, pjesme u prozi, basne u stihu, aforizme, ali i prijevode bugarskih pjesnika. U svim tim žanrovima Vesna Parun istražuje jezik, igra se njime, obogaćuje ga osjetilnošću, bogatstvom metaforike. Ona ističe: „Jezik je moja duboka i strasna intima. I najveća moja baštinska identitetska obaveza.“

Odlično je uočio suurednik knjige Denis Derk kako je Vesna Parun poput neke stare dalmatinske masline čije mudre i slasne, može se reći ekološke, plodove iz oportunističkih razloga mnogi izbjegavaju i radije uzimaju one iz bezličnih industrijskih staklenih boca. Stoga ovaj pregled, koji sadrži i cjelovitu autoričinu bibliografiju, možda ipak bude poticaj da se njezino djelo sagleda u cjelini, ili da se barem napravi kritička studija u kojoj će se o njezinu radu govoriti s manje fraza, a s više uvida. Pjesnikinja čije su „ruke nevine, a prošlost čista“ to je itekako zaslužila.