HRVATSKI ZNANSTVENICI O ALEKSANDRU FLAKERU

Vladimir Biti

Fakin među vlastelinima

Smrt Aleksandra Flakera, u kontekstu u kojemu ga je zatekla, priziva turobnu atmosferu Vojnovićevih Lapadskih soneta: „Jedan po jedan odhodu vlastela / u l´jesima crnim nošeni od fakina…“ U nekom smislu ti stihovi doista pogađaju o čemu je u ovoj smrti za sve nas riječ. Najprije, na sceni hrvatske kulture odigrava se velika smjena. Potom, Flaker je, kao što svi znaju, bio vlastelin, poliglot duha, središte intelektualnog okupljanja. Često su me, na raznim stranama svijeta, pitali za nj, kako je, je li istina ovo ili ono što se o njemu čuje. Bio je već pomalo prestao putovati, ali ga se svuda i dalje jednako cijenilo, pamtilo, o njemu govorilo. Flaker je, kao pravi vlastelin među fakinima, za sobom ostavljao traga.

No svejedno bi ga, i tu nas stihovi nekako zavode na krivi trag, bilo pogrešno potpuno identificirati s vlastelinom. Kad god je to njegovo unutarnje vlastelinstvo zaprijetilo vanjskim institucionalnim okoštavanjem, Flaker je u sebi pronalazio intelektualnog fakina. Njegova je energija unutarnjega presvlačenja interesa i nadahnuća bila neiscrpna, pokazujući nam mnoštvo svojih vragolanski namignutih lica. Ne toliko Tinjanov, on je bio Šklovski zagrebačkoga književnoznanstvenog kruga. Fakin među vlastelinima, umjetnička grimasa među ozbiljnim insignijama. I sad, kad se oprostio sa zbogom, možda ga baš ne bi trebalo uzeti za riječ. Već u prvoj ozbiljnijoj prigodi on će nam se fakinski vratiti.

Slobodan Prosperov Novak

Akademik sa sienskog trga

Akademik Aleksandar Flaker, koji je u Drugom svjetskom ratu bio sudionik pokreta otpora, bio je trajno blizak kritičkim postavkama neomarksizma, pa zato zainteresiran za socijalnu utemeljenost književnih činjenica. Flaker je strukturalizam prakticirao s velikom gipkošću. Strukturalistička kritika i istraživanje semiotike književnoga teksta stigli su u Hrvatsku paralelno s Flakerovim otkrićem ruskih formalista i njihove metode. Dogodilo se to već 1955. u časopisu Pogledi, kada je među prvim svjetskim stručnjacima, u vrijeme kad je sličan posao na američkom sveučilištu Yaleu odradio Viktor Erlich, shvatio presudnost ruskog formalizma za opće tumačenje književnoga teksta. Profesor ruske književnosti na zagrebačkom Sveučilištu autor je niza presudnih komparatističkih studija o vezama književnog i političkog pravaštva s Rusijom što je nakon Fancevljevih čitanja pretpreporodnih najava ilirizma, Barčevih tekstova o književnicima sredine 19. stoljeća te Frangešovih interpretacija Šenoe i Kovačića zasigurno najvažniji prinos novijoj hrvatskoj književnosti. Veći dio starijih radova Flaker je sabrao u opsežnim Književnim poredbama, koje su objavljene 1967, dok je njegov sintetski udžbenik Stilske formacije do danas najbolji pokušaj sustavne analize cijeloga književnog materijala novije hrvatske književne povijesti. Veliki utjecaj na književnu proizvodnju imala je piščeva monografija Proza u trapericama, koja je ogledni primjer komparatistike jer je u vrijeme hladnoga rata rastvorila željeznu zavjesu i opisala književnost gnjevnih mladih ljudi i dvadesetostoljetnih pikara u jeansu koji su, kako je Flaker točno tumačio, preplavili ne samo prozu zapadne hemisfere nego i istočne Europe.

Poseban interes Flaker je usmjerio prema književnosti avangarde pa se njegova vrlo dobro grafički opremljena monografija Poetika osporavanja smatra najboljim priručnikom o slavenskoj avangardi. Nomadi ljepote još su jedan od piščevih priloga avangardnom pismu, dok je svoju zainteresiranost za odnos likovnosti i književnosti pisac okrunio monografijom o veduti u modernoj epohi. Flaker je autor niza zasebnih studija i udžbenika o ruskim klasičnim piscima, jedan je od najučenijih hrvatskih književnika našega doba, spreman da odgovori izazovima moderniteta, pionir koji je među katedarskim piscima prvi prihvatio poetiku strukturalizma stvorivši u njezinom okviru vrlo zaokružen opus u kojemu je najuspješniji kad je bio komparatist i kad je svojoj važnoj načitanosti puštao da se potpuno raskrili. Osobno sam mu zahvalan za jednu davnu preporuku iz 1980. u Rimu na jednom komparatističkom skupu o slavenskoj renesansi, kojom mi je na četiri godine otvorio vrata Sapienze. Inače prije nekoliko godina, dok sam predavao na Yaleu, primio sam od njega jedno predivno pismo na službenom jelskom papiru, tako iz vica, pa mi je ispričao priču koju sam poznavao po nekim neizravnim vijestima, ali naravno koju dotad nisam čuo od njega. Naime njega su 1973. pozvali da postane profesorom komparativne i slavenskih književnosti na prestižnom Yaleu u New Havenu. Bila je to ponuda s najvećom ozbiljnošću, u vrijeme kad je akademik Flaker bio u zenitu svojih energija i kad više na Yaleu nije predavao Rene Wellek. Opisao mi je u tom pismu koje bih sad citirao, ali mi nije pri ruci, kako je kad je službeno dobio tu ponudu odmah otišao kupiti avionsku kartu, odletio u Italiju, vlakom došao u Sienu i onda sat vremena sjedio na središtu jednog od najljepših svjetskih trgova, na slavnom Piazza del Campo. Nakon sat vremena ustao je i javio na Yale da je odlučio da je njegov dom ondje gdje je bio i do tada. Posljednji put vidio sam ga u Splitu ondje gdje se skupljaju utorkaši, mlađi splitski autori. Bio je sa svojom bliskom prijateljicom Andreom Meyer-Fraatz. I te večeri kao da je još sjedio na onom sienskom trgu, prepun radosti što nam je mogao tako obilno darivati sebe.

Magdalena Medarić

Nesebičan erudit

Profesor Aleksandar Flaker bio je i ostat će – po znanstvenim radovima i utjecaju na znanost o književnosti – jedan od stupova svjetske slavistike, posebno rusistike. I u mirovini je neumorno radio, objavljujući zanimljive i aktualne knjige, predajući na međunarodnim sveučilištima, okupljajući kremu svjetske slavistike na svojim znamenitim znanstvenim skupovima što su se održavali u Hrvatskoj. U njegovim najnovijim knjigama – kad sebe više nije htio sputavati strogim znanstvenim jezikom – čitateljima je predočio rusku, pa i svjetsku književnost, slikarstvo, kulturu i to u punom sjaju, viđene kroz prizmu vlastite artističke sposobnosti, protumačene rijetkom u današnje vrijeme erudicijom. Otišao je prerano, ne dočekavši da ugleda svjetlo dana njegova posljednja knjiga čijem se objavljivanju, na proljeće, silno veselio. Profesor Aleksandar Flaker bio je iznimno zanimljiv predavač. Bio je i poticajan sugovornik, posjedovao je istančan smisao za humor i ironiju. Znao je oko sebe okupiti učenike i učenice raznih naraštaja, nesebično dijeleći znanje.

Dubravka Oraić Tolić

Pravi termin u pravo vrijeme u pravoj knjizi

Osvrnula bih se samo na jedan aspekt Flakerova djela – tvorbu termina. Flakerova se terminološka invencija odvijala po načelu: pravi termin u pravo vrijeme u pravoj knjizi. Mogla bi se napisati povijest Aleksandra Flakera promatrajući život i sudbinu njegovih termina.

Počelo je s terminom koji je naslovio kultnu knjigu Stilske formacije 1976. Kao što ističe sam autor u prvoj rečenici knjige, pojam stilska formacija inaugurirao je 1958. u časopisu Umjetnost riječi kako bi se odvojio od tradicionalne književne povijesti građene na pojmovima stilskih pravaca i „metoda“. Stilske su formacije historiografski konstrukti. To su „velika nadnacionalna stilska jedinstva“ koja nastaju analizom književnih tekstova te književnim povjesničarima naknadno omogućuju sustavnu periodizaciju građe. Na tome su terminu utemeljena dva kapitalna historiografska projekta Zagrebačke književnoznanstvene škole 1970-ih: Povijest hrvatske književnosti u pet i Povijest svjetske književnosti u sedam svezaka. Flakerove stilske formacije danas su općeprihvaćeni pojam u periodizaciji moderne književnosti i umjetnosti, toliko poznat da se najčešće rabi bez navodnika. S tim je pojmom usko povezan pojam avangarde kao antiformativne stilske formacije. Flakerova avangarda, protumačena i oprimjerena u Poetici osporavanja (1982) i Ruskoj avangardi (1984), pripada, zajedno s „povijesnom avangardom“ Petera Bürgera, u kanon moderne umjetnosti. Kada kažemo avangarda, mislimo upravo na stilsku formaciju u prvoj trećini 20. stoljeća kako ju je zamislio i na brojnim primjerima iz hrvatske i ruske književnosti obrazložio Aleksandar Flaker. Dalekosežan je bio i naslovni termin u knjizi Proza u trapericama (njemačko izdanje 1975, hrvatsko 1976). Ta knjiga i njezin naslovni termin prvi su put uzdrmali opreku između elitne i popularne kulture. Stoga ne treba čuditi da se ugledni profesor i akademik na početku 21. stoljeća živo zanimao za suvremene popularne pisce poput Ante Tomića. U Flakerovoj terminološkoj riznici zlatnim je slovima upisan i naslovni termin iz knjige Književne vedute (1999). U tome su se terminu sretno spojili čvrsto ishodište u analizi književnoga teksta i raskošni susreti sa slikarstvom.

Napokon, nezaobilazno je Flakerovo terminološko čedo termin pojmovnik, nastao u svjetski poznatoj seriji izdanja Pojmovnik ruske avangarde na hrvatskome i ruskome jeziku (do 1990-ih) te u novoj seriji pod širim naslovom Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća (nakon 1990-ih). Termin pojmovnik postmoderna je inačica klasičnoga leksikona. U klasičnome leksikonu urednik određuje kostur pojmova i metodu pisanja jedinica. U Flakerovu „pojmovniku“ svatko bira posve slobodno pojam koji želi obraditi i način kako će to učiniti. Bio je to oblik dehijerarhiziranoga, fluidnoga, montažno-esejističkoga znanja koji je postao tako zarazan da je pojam ušao u optjecaj bez navodnika (primjerice u naslovu Bitijeva Pojmovnika suvremene književne i kulturne teorije) te se utjelovio u književnoj praksi (Pavličićev „pojmovnik“ stvari i pojava iz vukovarskoga djetinjstva u Šapudlu, „pojmovnik“ mladenaštva Julijane Matanović u autobiografiji Zašto sam vam lagala i sl.).

To je samo djelić neiscrpne terminološke imaginacije velikoga književnoznanstvenoga maga. Kao u krhotini zrcala, u svakome je Flakerovu pojmu sadržan cijeli Flaker. I kao što je Flakerovo zrcalo veliko i sjajno, tako su veliki i sjajni svi Flakerovi pojmovi. U svakome se Flakerovu pojmu ogleda cijela kultura posljednje trećine 20. stoljeća.

ANTE STAMAĆ

Nomad avangarde

Što se više bližio krajnjoj životnoj granici, to je Aleksandar Flaker više njegovao književni stil, služeći se književnoznanstvenim sve manje, odnosno strogo funkcionalno, i donekle rubno. Bilo je to sukladno postupnu i blagu pomaku njegova intelektualnog reflektora s književnoznanstvenih predmeta na predmete i činjenice poglavito životne: svoje i društvene. To ga i čini vrijednim piscem ne samo strogo znanstvenih nego i slobodnijih, uporabnih oblika suvremene hrvatske književnosti. Dokaz su tomu zadnji objavljeni spisi u Akademijinu Forumu odnosno u Književnoj republici, ponajprije onaj pod naslovom Polonia restituta. U tim se autobiografskim tekstovima vraća djetinjstvu i rodnoj Poljskoj, mladenačkim danima provedenima u Hrvatskoj, vlastitim multikulturnim korijenima i obrazovnim modelima te poznim uvidima i književnopovijesno obrazloženim razmišljanjima o zbilji proživljenoj u izabranoj domovini.

Rodio se Aleksandar Flaker 24. srpnja 1924. u Białystoku, u Poljskoj. Kao sedmogodišnjak došao je s majkom u Hrvatsku. Gimnaziju je polazio u Zagrebu, maturirao u Senju. Studij slavistike završio je 1949. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je, isprva kao asistent i docent, a od 1969. kao redoviti profesor ruske književnosti, proboravio čitav svoj radni vijek. Svrstavan u red najuglednijih europskih poredbenih slavista, bio je gostujući profesor na sveučilištima u Konstanzu, Grazu, Amsterdamu, na Yaleovu sveučilištu u SAD, u Münchenu, Beču, Baselu, Innsbrucku, Göttingenu i Perugii. Objavio je mnoštvo znanstvenih i stručnih radova s područja ruske, hrvatske i njemačke književnosti, poredbene književnosti i njezine teorije, a tiskao ih je u najuglednijim zbornicima u zemlji i inozemstvu. Zajedno sa Zdenkom Škrebom, Ivom Frangešom, Franom Petréom, Stankom Lasićem, Viktorom Žmegačem, Svetozarom Petrovićem, Franom Čalom, potom i s novonadošlim, nešto mlađim teoretičarima književnosti i umjetnosti, bio je tijekom pol stoljeća djelatnim sudionikom rada Hrvatskoga filološkog društva i njegove Sekcije za teoriju književnosti, unutar koje se stvarao i stručno oblikovao njezin reprezentativni časopis europskoga glasa, Umjetnost riječi. Redovni član HAZU od 1991, Flaker je bio i dopisni član Poljske akademije umjetnosti (Kraków), dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti te počasni član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 25. listopada 2010.

Objavio je mnoštvo znanstvenih rasprava, eseja i stručnih članaka, koji se mahom nalaze u petnaest zasebno objavljenih knjiga: Suvremeni ruski pisci (1962), Stilovi i razdoblja (zajedno sa Zdenkom Škrebom, 1964), Ruski klasici XIX. stoljeća (1965), Književne poredbe (1968), Modelle der Jeans-Prosa (1975), Novija ruska književnost; povijest svjetske književnosti knj. VII. (1975), Proza u trapericama (1976, 1983), Stilske formacije (1976, 1986), Poetika osporavanja (1982), Ruska avangarda (1984), Izabrana djela, PSHK knj. 157/I. (1987), Nomadi ljepote (1988), Riječ, slika, grad (1995), Književne vedute (1999), i Riječ, slika, grad, rat (2009).

Sastavio je i priredio više antologija i zbornika: Ruski pripovjedači XIX. stoljeća (1953, 1961), Heretici i sanjari (1954, 1988), Suvremeni ruski pisci I-IV (1962-1964), Krležin zbornik (zajedno s Ivom Frangešom, 1964), Ruska književna kritika (1966), Sovjetska književnost 1917-1932. (1967), Hrvatska književnost prema evropskim književnostima od preporoda prema našim danima (zajedno s Krunoslavom Pranjićem, 1970), Formalismus, Strukturalismus und Geschichte (zajedno s Viktorom Žmegačem, 1974), Literaturtheoretische Modelle und kommunikatives System (zajedno s Walterom Krollom, 1974), Hrvatska književnost u europskom kontekstu (s K. Pranjićem, 1978), Pojmovnik ruske avangarde (devet svezaka, zajedno s Dubravkom Ugrešić, 1984–1992), Glossarium der russischen Avantgarde (1989), Zagrebački pojmovnik kulture XX. stoljeća (u šest svezaka, zajedno s M. Medarić, J. Užarević, S. Ludvig, J. Vojvodić, 1995–2005).

Taj vrlo sažet, zapravo tek u obrisima naznačen opis knjigama potvrđena književnoznanstvenog rada Aleksandra Flakera daje nam otprve znati, kako je pred nama suopstojan sklop ustrojstveno raznolikih pa stoga i tipološki različitih načina metajezičnog oblikovanja književnih činjenica, koji je Flakerovom stvaralačkom razradbom pa kreativnim stapanjem postao trajnom ostavštinom hrvatskoga književnog znanstva. Protežne sastavnice tog sklopa čine sljedeća „polja rada“:

1. „Primarno“ izlaganje temeljnih djela autorova polaznog filološkog područja. Rusku je književnost naime Flaker isprva prevodio, poglavito već tada njezine „heretike i sanjare“, pojedinim njezinim piscima znao je posvetiti pojedinačne studije, potom sastavljao njezine hrestomatije te za dugotrajnu porabu napisao nekoliko njezinih povijesnih pregleda. Prvenstveno kao stručnjak za rusku književnost, bio je pozivan na svjetske slavističke kongrese.

2. Poredbena povijest hrvatske književnosti, poglavito s obzirom na njezine dodire s brojnim drugim slavenskim književnostima. Valja nam pripomenuti, da je taj nekoć mahom patriotski i pozitivistički tip pisanja povijesti bio inherentan hrvatskim smjerovima istraživanja još iz davnog doba aktivnog „ilirskog“ romantizma tj. „slavenske uzajamnosti“, potom na tragu velebnih Jagićevih zasada, pa brojnih hrvatskih posrednika u istraživanju književnosti poljske, ruske, slovačke, bugarske, slovenske, makedonske, srpske, češke, i inih slavenskih odvjetaka. No Flaker je poredbene konstrukte i tijekove uspostavljao više sinkronijski, problemski, modelno, negoli povijesno-događajno, posebice zanemarujući moguće političke analogije, što je glede matične mu, hrvatske filologije i znanosti o književnosti, bilo posebice poticajno i plodotvorno. Od slavenskih se dodira istraživanje stalo protezati i na one in nuce „ideološki sumnjive“, potom „eurokomunistički poželjne“, a dotad denekle zanemarivane dodire hrvatske i zapadnoeuropske, odnosno američke. Time je, zajedno s nekolicinom spomenutih i nespomenutih suistraživača (Beker, Vidan, D. Oraić, Pranjić, G. Vidan i dr.), a i u suradnji s nizom mlađih pristaša i nastavljača, sustvorio danas aksiomatski pojmovni sklop i pridružen mu naziv „hrvatska književnost u europskom kontekstu“.

3. Pozornim motrenjem i raščlanjivanjem kritički biranih djela primarne književnosti unutar svekolikog duhovnopovijesnog prostora opće književnosti, koliko na hrvatskom toliko i na stranim jezicima, Aleksandar Flaker uspijevao je iznaći označnicu koja je znala biti dovoljno obuhvatna za niz opisivanih pojedinačnih činjenica, no i dovoljno pogodna da oblikom izraza može ući u hrvatski leksički odnosno frazeološki izbornik i sustav. Pridonio je dakle oblikovanju hrvatskoga književnoznanstvenog nazivlja. Odnosi se to navlastito na njegove inovativne nazive: „proza u trapericama“, „optimalna projekcija“, „stilska formacija“, „dijalekt kao osporavanje“, „dvojčana opreka mi-oni“, „nomadi ljepote“, „književne vedute“ i dr. A od estonske semiotičke škole sa sveučilišta Tartu preuzeo je Lotmanov semiotičko-estetički naziv „model“, koji je stao primjenjivati nešto šire i slobodnije, svakako i raspršenije od izvorne istančanosti i preciznosti.

Držim da su u tom užem području, području teorije književnosti, Flakerovi prinosi hrvatskoj znanosti o književnosti bili najplodonosniji, najtrajniji.

4. Što bliže zreloj i najkasnijoj životnoj dobi, Flaker je sve više posezao za suodnošenjem književnog, likovnog i arhitektonskog estetičkog sustava, upravo za mjestimice proizvoljnim estetskim kombiniranjem, nerijetko sluteći i semiotički utemeljenije sveze. Riječ kao slika ili njezina rbina, kao ikonični znak, kao krajolik ili građevina, sve se češće, nakon međunarodno mu ponajslavnije knjige, Ruska avangarda, stala pojavljivati u Flakerovim spisima. Proces je bio sročan pokojnikovu sve izraženijem osobnom proznom izrazu, kakav je već bio natuknut na početku ovoga žalobnog prikaza.

Djelo Aleksandra Flakera ostat će zadugo bitnom sastavnicom hrvatske znanosti o književnosti.