Glazba u gradu tišine

Jana Haluza

Uoči 160. obljetnice praizvedbe u teatru La Fenice pogrbljena dvorska luda iz Mantove, Verdijev Rigoletto, u novoj se produkciji vratio na povijesnu pozornicu. Obljetnica se ispunjava 11. ožujka 2011, što je vodstvo teatra La Fenice željelo dočekati spremno. Ime slavnog kazališta (feniks) svjedoči o mnogim „dizanjima iz pepela“ kuće koja je nakon dva velika požara posljednji put vraćena u pogon 14. prosinca 2003. Ernani, Attila, Traviata, Simon Boccanegra sve su Verdijeve opere pisane za tu pozornicu, koja je oduvijek imala osjećaj za vrhunske operne uspješnice suvremenih autora. Ali Rigoletto je među njima na tom podiju imao najviše uspjeha i izvedbi, osim kratke zabrane koju zbog etičkih dilema u odnosu između društvenih klasa u radnji preuzetoj iz Hugoove drame Le Roi s’amuse (Kralj se zabavlja) uvodi austrijska vlast neposredno prije i poslije praizvedbe.

Rigoletto u La Fenice / Snimio: Michele Crosera

Ovogodišnja je sezona otvorena djelom u novoj inscenaciji povjerenoj redatelju Danieleu Abbadu (sinu slavnog dirigenta Claudija Abbada), koji oslobađa scenu svih povijesnih naslaga i dekoracija te otvara prostor isključivo pjevačima-glumcima. Usredotočuje se na srž drame Hugoova predloška koji je Verdi glazbom intenzivno dinamizirao. Scena je sasvim ogoljena s tamnim pomičnim plohama, okvirom koji sugerira prozor i vrata Rigolettove kuće te stupovima vojvodske palače, dok je scenska akcija usredotočena na međuodnose protagonista odjevenih prema modi iz 50-ih godina prošlog stoljeća (renomirana britanska scenografkinja i kostimografkinja Alison Chitty).

Rigoletto je u La Fenice – kod kuće

Premijera novog uprizorenja bila je 25. rujna, a na 3. reprizi u petak 1. listopada puna je pozlaćena dvorana srdačnim pljeskom u crescendu uz ovacije pozdravljala svaki izlazak korejskoga maestra Myunga Whuna Chunga pred orkestar. On se nakon nekoliko godina ponovno vratio na talijanske operne pozornice s kojima je u jednom dijelu dirigentske karijere bio intenzivno vezan (kao redoviti dirigent institucija poput Teatro Comunale di Firenze, Orchestra dell’Accademia di Santa Cecilia i La Filarmonia della Scala – s kojom je 2004. dirigirao i u Zagrebu prigodom prvoga gostovanja slavnoga milanskog orkestra u Lisinskome, gdje ponovno nastupa 10. studenog ove godine). Iz komornog ozračja malog, ali veličanstvenog kazališnog gledališta čak je iz posljednjega reda partera moguće vidjeti dirigenta koji polovicom tijela izviruje iz orkestralne rupe, što pridonosi potpunijem doživljaju njegove izvođačke vizije. Venecijanska se publika zahvaljivala maestru na njegovu nepatvorenom temperamentu koji je oživio duh Verdija i povezao izvrsni orkestar i muški zbor s karakterističnim glasovnim bojama tumača glavnih uloga. Zvijezde u podjeli bili su srčani grčki bariton Dimitri Platanias u potresnoj kreaciji naslovne uloge i mlada ruska sopranistica Olga Peretyatko, koja je „s tonom flaute u grlu“ uz sitni vibrato i odlike stare pjevačke škole bojala arije nevine žrtve Gilde. Premda stilski korektan u frazama i agogici, argentinski tenor Dario Schmunck bio je odveć krut Vojvoda od Mantove, a njegov glas mat-boje čini se prikladniji Mozartovim lirskim ulogama, nego Verdijevoj romantici. Iz mnoštva epizodnih likova izdvajali su se prepoznatljivi dojmljivi glasovi dvoje mladih talijanskih opernih umjetnika: mezzosopranistica Anna Malavasi u ulozi zavodnice Maddalene očaravala je tamnim glasom altističkog spektra, dok je bas Marco Spotti distancirano hladnim tonom dojmljivo orisao lik profesionalnog ubojice (Sparafucile). Nova se predstava vraća na program venecijanskoga teatra La Fenice u ožujku iduće godine, nakon što se ispuni 160. obljetnica praizvedbe. Na četiri izvedbe (25, 26, 27. i 29. ožujka 2011) u glavnoj će se ulozi izmjenjivati spomenuti grčki bariton Dimitri Platanias i njegov rimski kolega Roberto Frontali, dok se u ostalim glavnim ulogama pripremaju nastupiti američki tenor Eric Cutler (Duca) i još jedna mlada ruska sopranistica s diplomom Sanktpeterburškog konzervatorija, Ekaterina Sadovnikova (Gilda). Dirigirat će mladi dvadesetpetogodišnji Diego Matheuz, jedan od proizvoda proslavljenoga venezuelanskog sistema.

Svakogodišnji Biennale suvremene glazbe

Osim što je povijesni grad opere, Venecija je i grad suvremene umjetnosti, napose glazbene. Njezinim povijesnim palačama koje svjedoče o nekim davno proteklim vremenima stilskih epoha renesanse i baroka oponiraju opori zvukovi suvremene ozbiljne glazbe. Usporedno s izvedbama nove produkcije Rigoletta u gradu se odvijao i 54. festival suvremene glazbe La Biennale di Venezia, koji se, unatoč imenu, održava svake godine, na raznim lokacijama grada, okupljajući vodeće predstavnike najnovijega glazbenog stvaralaštva. Jedan od najstarijih svjetskih festivala suvremene glazbe, koji je po svojoj formi model na kojemu se 1961. stvarao i Muzički biennale Zagreb, ove je godine trajao od 23. rujna do 2. listopada. Program je umjetnički osmislio od prije dvije godine novi umjetnički ravnatelj Luca Francesconi, koji je u svojoj festivalskoj koncepciji naglasak dao na nove izričaje, praizvedbe i rušenja klasičnih izvedbenih konvencija u smjeru izravnije komunikacije s publikom. Dominantno ozračje priredbe dao je već u uvodnom programu otvorivši festival ambicioznim i sveobuhvatnim projektom narudžbe novih glazbenoscenskih i instrumentalnoteatralnih djela pod naslovom Don Giovanni e l’uom di sasso (Don Giovanni i kameni gost). Zadanom je temom želio istražiti lik legendarnoga seviljskog zavodnika ovjekovječen u mnogim umjetničkim djelima i filozofskim traktatima tijekom povijesti, ali specifično u njegovu odnosu s Venecijom. Naručio je od osmero suvremenih skladatelja nova ostvarenja praizvedena u nasumičnim lokacijama i terminima unutar palače, gdje je inače smješten venecijanski glazbeni konzervatorij Benedetto Marcello.

Wolfgang Rihm sa Zlatnim lavom

Nakon što je jedna praizvedba završila, publika je imala zadatak sama unutar opernoga labirinta tragati za idućom izvedbom, a isti je oblik vremenom i prostorom neograničene izvedbe glazbe, koja okružuje publiku i zahtijeva od nje (re)akciju, zadržan i u srži završne večeri festivala, u šesterosatnom spletu raznolikih stilova i žanrova novijega stvaralaštva pod nazivom EXIT_03 priređenom 2. listopada u Teatro Alle Tese u venecijanskom Arsenaleu. Između dviju srodnih megalomanskih priredbi na početku i na kraju, na festivalu je u desetak dana održano dvadesetak koncerata, uključujući tri vrhunska talijanska orkestra iz Padove, Verone i Torina (RAI), Zbor Letonskog radija, udaraljkaške i puhačke ansamble Glazbene akademije iz švedskog Malmöa te najpoznatijega talijanskog gudačkog kvarteta specijalizirana za suvremenu glazbu Arditti. Na njihovim su programima kombinirani suvremeni autori s velikim imenima talijanske glazbe 20. stoljeća, kao i djela središnjega gosta festivala, njemačkog umjetnika Wolfganga Rihma koji je prisustvovao svim koncertima i ujedno primio nagradu Venecijanskog bijenala Zlatni lav za životno djelo. U završnom je zvukovnom labirintu bilo moguće birati između desetak različitih ansambala u rasponu između elektronike, improvizacije, multimedijalnih projekata tandema La Grande Fabrique s vezanom slikom za zvuk, projekata instrumentalnoga teatra kao što je Peterokorak Mauricija Kagela (Rowsensemble), koncerta duhovne pakistanske glazbe tradicije sufi (Fareed Ayaz Abu Muhammad Qawwal & Brothers Ensemble), a publici je omogućen i susret s kontroverznim veteranom talijanske glazbene avangarde Sylvanom Bussottijem koji je za klavirom, uz američkoga bas-baritona Nicholasa Isherwooda, predstavio presjek novijega stvaralaštva.

Novi festival o Cherubiniju i prvim romantičnim skladateljima

Iako u povijesnom središtu ima tek pedeset tisuća stanovnika, Venecija, uz opernu sezonu i festival suvremene glazbe, usporedo pokreće i novi festival posvećen Luigiju Cherubiniju (1760–1842) i prvim romantičnim skladateljima koji ove godine na raznim lokacijama traje od 2. listopada do 2. studenog (Festival Luigi Cherubini e i primi romantici). U organizaciji novoga Centra francuske romantične glazbe smještena unutar palazzetta Bru Zane, te pod pokroviteljstvom njegove vlasnice Nicole Bru i njezine fundacije, potiču se znanstvena istraživanja, otkrića i izvedbe slabije poznatog i zaboravljenog repertoara sa sama ishodišta romantizma. U veličanstvenom auditoriju palače Scuola Grande San Giovanni Evangelista u okrugu San Polo gostovao je 3. listopada francuski orkestar Les Nouveaux Caractčres pod vodstvom svojega umjetničkog voditelja, osnivača i čembalista Sébastiena d’Hérina. Od inaugurativnoga koncerta 2003. ansambl na povijesnim instrumentima izvodi nepoznata glazbenoscenska djela 18. i 19. stoljeća i oživljava prašnjave i tek otkrivene partiture, iščitavajući glazbu isključivo iz autentičnih rukopisa. Tako su na venecijanskom gostovanju u koncertnoj verziji publici predstavili četiri tek otkrivene scenske kantate u obliku opera seria Luigija Cherubinija, Talijana rođena 1760. u Firenci, koji je stvaralaštvom i djelovanjem obilježio glazbu u Parizu prve polovice 19. stoljeća. U ulogama iz starogrčkih mitova (Clytemnestre, Circé, Médée i Pimmalione) izmjenjivale su se tri francuske pjevačice s velikim iskustvom izvedbe barokne glazbe (sopranistica Caroline Mutel, te mezzosopranistice Karine Deshayes i Nora Gubisch) i u svojem tumačenju Cherubinijevih fraza naglasile su skladateljevu opsjednutost majstorima barokne opere.