FILMSKI GLOBUS

Nakon zapažena premijernog prikazivanja na pulskom festivalu i uvrštavanja u konkurenciju nedavnoga ZFF-a, dugometražni redateljski prvenac Ivana Gorana Viteza naslovljen Šuma summarum napokon stiže i na repertoar domaćih kina. Riječ je o zapletom bizarnu i tendenciozno zbivanjima i slikovitim likovima pretrpanu križancu satirične komedije, trilera i horora, zabavnom filmu trash-predznaka te provokativne i pomaknuto angažirane priče nastalu pod utjecajem Boormanova Oslobađanja, Hillove Južnjačke utjehe i niza kultnih horora poput Teksaškog masakra motornom pilom Tobea Hoopera i filma Brda imaju oči Wesa Cravena.

U središtu je zbivanja skupina djelatnika jedne marketinške agencije nad kojom je vlasništvo nedavno preuzeo Nizozemac Jongbloed (poprilici Mladakrv), koji svoje radnike tijekom vikenda šalje na team-building u šumu. Opća mjesta iz hrvatskoga tranzicijskog poslovnog prezenta Vitez inteligentno, maštovito i duhovito prenaglašava i ironizira, u cjelinu umećući scene hipertrofirana nasilja i rubno eksplicitne pornografije. Zbog svega navedenog njegov film nije za svačiji ukus, o čemu svjedoče i ocjene dosadašnjih gledatelja, koji djelo ili proglašavaju gotovo posve bezvrijednim ili apostrofiraju kao najbolji domaći film ove godine.

Ciklus iberoameričkog filma na Tuškancu

Od 3. do 12. studenog u sklopu Filmskih programa na Tuškancu traje još jedan ciklus iberoameričkoga filma, u kojem su ove godine predstavljeni manje ili više svježi naslovi iz kinematografija Brazila, Čilea, Španjolske i Portugala. Neka su od zajedničkih obilježja kinematografija spomenutih zemalja bavljenje temama prijelomnih razdoblja iz burnih nacionalnih povijesti, osobnih i društvenih identiteta, odnosa sadašnjosti i prošlosti, propitkivanja rodne i spolne problematike te rušenja kulturoloških i socioloških barijera i tabua. U ovogodišnjem ciklusu prevladavaju ležernije, no ne i manje zanimljive priče obojene humorom, emocijama i glazbom. Najzvučnija su redateljska imena uvrštena u ciklus ona portugalskoga veterana Manuela de Oliveire, umjetnika koji će se gledateljima predstaviti naslovom povijesno-političke tematike „Non“, ou a Vă Glória de Mandar iz 1990, a koji je i u 102. godini nedavno završio (zasad?) posljednji film, te uglednog Brune Barreta, kojega ćemo upoznati putem šarmantne i zabavne krimi-komedije Caixa Dois iz 2007. Također valja preporučiti nagrađivanu komediju Cachimba Čileanca Silvija Caiozzija iz 2004, kao i dvjema nagradama Goya ovjenčanu glazbenu dramu Habana Blues Benita Zambrana.

Pohlepa (ni)je dobra

Dvadeset i tri godine nakon izvornoga Wall Streeta, filma kojim je efektno oslikao mutne poslovne krugove Reaganove Amerike i rađanje ere neoliberalnoga gospodarenja virtualnim novcem bez stvarnoga pokrića, što će naposljetku 2008. dovesti do izbijanja prve velike svjetske gospodarske krize u 21. stoljeću, kontroverzni Oliver Stone vraća se priči za ulogu u kojoj je Michael Douglas 1987. osvojio Oscara.

Već više od dva desetljeća Stone s promjenjivim uspjehom brižno gradi image kontroverznoga filmaša odana ideji liberalizma, scenarista i redatelja koji navodno izrazito kritičkim propitkivanjem najvećih trauma američke povijesti, bavljenjem tamnim naličjem politike, mitskim mjestima pop-kulture i patološkim pojavama u suvremenom američkom društvu predstavlja noćnu moru američkih konzervativaca. Ekonomski neoliberalizam oličen u maksimi „pohlepa je dobra“ Stoneova je meta i u filmu Wall Street: Novac nikad ne spava, u kojem njegov broker Gordon Gekko na početku nultih godina 21. stoljeća izlazi iz zatvora, da bi uz pokušaj sređivanja odnosa s otuđenom kćeri, angažiranom novinarkom Vinnie, uz mladoga kolegu Jakea Moorea postao svjestan izbijanja velike krize. Stone je uvijek provokativan i film svakako vrijedi pogledati.