Dobro poznate i lako predvidljive vrijednosti

Odlazak na izložbu Hrvoja Šercara obično ne nudi velika iznenađenja: tehnika je najčešće crtež, podloga pak koža nepravilnih oblika, motivi su naivno-fantastični prizori životinja u kombinaciji s hrvatskim gradovima, a kolorit – ukoliko ga uopće ima – javljat će se mjestimično i kao vizualni akcent. Uglavnom, što očekujemo, to uredno i dobijemo. Moram priznati kako se ne ubrajam među velike ljubitelje Šercarova stvaralaštva, ali ga ipak na određeni način cijenim i uvažavam. Jedan od onih autora kod kojih teško pronalazim nadahnuće za afirmativno pisanje, ali još teže mi pada kuditi ih. Stoga sam ovaj tekst isprva nastojao ponuditi mlađim suradnicima, sve u nadi kako će ih naš doajen potaknuti na neku novu i po mogućnosti otkačenu interpretaciju. Nije dobro završilo. Dapače, katastrofalno! Jedino, naime, što sam dobio bile su otkačene odbijenice tipa: „Kak da pišem o nečem kaj zgleda ko suvenir?“ ili „Ne znam kaj bi pisala, tak puno gradova a ni ‘u’ od urbanoga“. Nakon ovakvih opaski jedino mi je preostalo zaključiti kako se Šercarova umjetnost našla u onom, pomalo nezgodnom ali istodobno i statusno laskavu, procijepu između povijesnosti i aktualnosti.

Riba Jerolima Kavanjina, 2009

Kako je koncipirana najnovija Šercarova izložba u Forumu? Čini se kao nekakva omanja poluretrospektiva. Izloženo je 17 radova, od kojih najstariji datira čak iz 1984, dva najnovija iz 2010, dok ih je većina ipak nastala tijekom proteklih nekoliko godina. U tom vremenskom rasponu, dakako, ne nailazimo na poetske pomake; Šercar je umjetnik izrazita kontinuiteta i nedvojbene autorske prepoznatljivosti. On doista kao da je stopljen sa svojim naivno-fantastičnim odnosno bestijarno-vedutističkim motivima. Slikajući ih na koži kao da nam poručuje kako su mu se oni ionako već odavno zavukli pod kožu. I u tome je, valja priznati, još poprilično uvjerljiv.

A tu je i crtež. Općenito, pojednostavnjeno možemo ustvrditi kako postoje dva tipa vrsnih crtača. Prvi – a ti su mi uvijek bili zanimljiviji – plohe definiraju posežući za minimalnim brojem linija. Šercar pak pripada drugoj skupini. On je majstor mnoštva kratkih i usitnjenih linija. Kamene strukture pločnika, kuća, odnosno zidina starih gradova, ali i riblje ljuske, mačje dlake ili pak perje na nekoj neobičnoj ptici savršeno korespondiraju s njegovim crtačkim mentalitetom i rukopisom. Motivi gradova uvijek su na neki način uvijeni ili izvijeni, a sveopći dojam nestalnosti i kliznosti obilato će naglašavati i posve nepravilni kožnati formati. Kao da se nalazimo na razmeđi sna i jave. Mašta prodire u prostore realnosti, a ozračje je, na neki začudan način, nelagodno i terapeutsko istodobno.

Hrvoje Šercar nipošto ne gaji izričaj koji bismo mogli okarakterizirati u potpunosti suvremenim, a njegova umjetnost doista nije urbana. Uostalom, formirao se u ozračju Krste Hegedušića, a to nije malo i u svakom slučaju ima svoju težinu. Zbog toga izložba u Forumu nipošto nije i ne može biti loša. Možda tek balansira na rubu dosade. Oslanjanje na više-manje provjerene i uglavnom lako predvidljive – rekli bismo mainstream – vrijednosti ionako već godinama pripada među najstalnije i najlakše uočljive zaštitne znakove forumaške izlagačke koncepcije.