Dar hirovitoga genija

U godini kada se obilježava 200. obljetnica rođenja najvećega pjesnika klavira u povijesti glazbe Frédérica Chopina, osobita je čast doživjeti njegov Drugi klavirski koncert u novom čitanju klavirskog genija našega doba – Ive Pogorelića. Iako ga prati zao glas arogantna glazbenika koji otkazuje koncerte i s nepatvorenim zadovoljstvom provocira publiku, u Hrvatskoj je posljednjih godina ispunjavao sva obećanja, spremno se odazivao svakom pozivu za nastupe i s mnogo poštovanja prema ovdašnjoj publici sasvim se dao u službu klasične estetike romantiziranoga muziciranja. Tako smo samo prije tri godine prisustvovali za njega prilično konvencionalnim manirama i tumačenju Drugoga klavirskog koncerta Sergeja Rahmanjinova također u sezoni Zagrebačke filharmonije (dirigent Ivan Repušić), a prošle je godine u neljudskim uvjetima nesnosne vrućine održao cjelovečernji recital u porečkoj Eufrazijevoj bazilici. Kada čitamo kritike ljutitih kritičara o njegovim nastupima u velikim svjetskim središtima, stječemo dojam da Pogorelić namjerno izaziva negativne reakcije razmažene publike, gotovo ovisan o senzacionalističkoj medijskoj prašini koja ga prati od samih početaka, kada je uz skandalozne reakcije Marthe Argerich i njezina istupanja iz ocjenjivačkog suda isključen iz završnice čuvenoga Chopinova natjecanja u Varšavi 1980, što ga je preko noći dovelo u sam vrh međunarodne glazbene scene. Još je potkraj prošle godine na koncertu za kraj sezone Simfonijskog orkestra ORF-a u bečkom Konzerthausu takoreći kasapio Koncert u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog i razbijao Stainway na sceni, uz otvoreno negodovanje publike, koju je nagradio ponavljanjem finala u dodatku. Svoj najavljeni povratak Chopinu u Chopinovoj godini ovoga ljeta na Salzburškom festivalu otkazao je u posljednji trenutak. Sve je to opet stvorilo posebnu napetost i neizvjesnost u iščekivanju njegova najavljenog nastupa u Zagrebu u ovoj sezoni, zbog čega je ciklus Crvena oktava Zagrebačke filharmonije planuo u trenu, čim je pušten u prodaju. U petak, 29. listopada, dvorana Lisinski bila je prepuna, tražila se karta više, a prostor je bio nabijen elektricitetom iščekivanja nesvakidašnjeg umjetničkog doživljaja. Beethovenova je predigra Koriolan odrazila nestrpljenje s obje strane ruba podija i u publici i u orkestru kojemu je iza leđa smješteno nekoliko dodatnih redova znatiželjnika. Napetost se odrazila u krutim pokretima dirigenta-violinista Shloma Mintza pred manjim sastavom Filharmonije. Ivo Pogorelić, koji se dok je publika ulazila u dvoranu zakamufliran u civilu s vunenom kapom na glavi potajno sa strane uigravao na klaviru prije početka koncerta (što je učinio i prigodom prije spomenuta nastupa u Beču), sada je u fraku, spremno i bez zastajkivanja, izašao pred orkestar opremljen, u posljednje vrijeme gotovo bez iznimke, s partiturom u rukama i u pratnji neizbježne okretačice nota (hrvatske pijanistice Srebrenke Poljak). Ali od njegova prvog tona na zvonkom Stainwayu zavladala je čarolija; umjetnik je sjajnom svirkom, kristalno čistim brzacima fraza i moćnim vrhuncima donio novo produbljeno i profilirano čitanje djela s kojim je početkom 80-ih počela njegova svjetska karijera. Od njegove legendarne snimke uz Čikaški simfonijski orkestar i maestra Claudija Abbada iz 1983. ostvarene za izdanje tvrtke Deutsche Grammophon, do tonske katedrale konstruirane na temelju iste partiture, sada na koncertu u široku zvučnom prostoru Velikog Lisinskog, dug je put. Uz besprijekornu i bespoštednu tehniku sviranja umjetnik je proširio raspon dinamike i boja, sveo fraze na ključne točke kretanja i profilirao višeslojnost tema i sloga, uvijek se vjerno držeći logike Chopinove skladateljske misli. Nosivi ton bez obzira na dinamiku dopirivao je do svakoga slušatelja u dvorani. Posve usredotočen na umjetnost kojoj služi, doveo je djelo u gradaciji intenziteta do senzacionalna finala, uz gromoglasan pljesak i ovacije, više se puta zahvalno poklonio publici i bez riječi i uopće razmišljanja o dodatku povukao u osamu svoje garderobe. Dok je u Pogorelićevoj pratnji Zagrebačka filharmonija bila posve diskretna i pod palicom dirigenta koji kao violinist ima dugogodišnje solističko iskustvo, te intuitivno reagirala na njegovu dramatiku i agogiku, maestro Mintz izvukao je maksimum tona i zvuka iz orkestra tijekom četiri stavka veličanstvene Brahmsove Prve simfonije u drugom dijelu večeri za pamćenje.