Buni se istok i zapad

U četiri posljednja broja Vijenca plodni naš pisac, akademik Pavle Pavličić, ispisuje feljtone s temom More i voda. Na prepoznatljivo čitak, domišljat i atraktivan način ugledni autor propitkuje razlike između dva dijela naše domovine: vodene, tj. kontinentalne, i morske Hrvatske. Osvrnut ću se nešto šire na treći po redu napis Gore i doli, objavljen 7. listopada, i tek se mimogred okrznuti o uvodni tekst More nije voda (Vijenac, 9. rujna).

Kao brucoš Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Pavličić se, kaže, nije mogao čudom načuditi kad mu je njegov neimenovani dalmatinski prijatelj na pitanje gdje će slaviti Novu godinu otpovrnuo da će „poć doli”. Kad je uspio skopčati da doli označava prijateljev rodni kraj, budući je pisac počeo lupati glavu zašto je tomu tako. Zašto je iz zagrebačke perspektive Dalmacija doli? Da bi odgovorio na zagonetno pitanje, prvo se sjetio zemljopisne karte Jugoslavije koja je, u ono vrijeme, visjela u svakom srednjoškolskom razredu sa sjeverom gore, jugom dolje. No ni taj odgovor nije autora zadovoljio, nastavio je dumati o problemu te smislio da se doli možda odnosi na krajeve koji imaju more, dok su gore krajevi koji mora nemaju. Ipak, piscu je postalo sve jasno tek kad se domislio da termini gori i doli „ne dolaze iz zemljopisa”(cit.), već da je doli „ono što je blisko, prisno i domaće” (cit.), dok je gori „daleko, nepoznato, često i neprijateljsko” (cit.).

Žao mi je što moram reći da tomu nije tako.

U južnoj Dalmaciji, mom užem zavičaju, gori i doli, kao i sve izvedenice tih dvaju priloga, zemljopisno su (strogo) određeni pojmovi. I, pomalo neobično, gori ne upućuje na sjever već na istok, dok doli ukazuje na zapad. Tako, primjerice, vjetrovi koji pušu sa zapada ili sjeverozapada (ponenat, maestral) donji su vjetrovi, gornje pak vjetrine pušu s istoka ili jugoistoka. Sukladni su tome, u meteorološkom smislu, i pojmovi gornje i/ili donje vrime.

Vjetrovi na moru stvaraju valove koji uznemiruju tek površinu, dok glavninu morske mase pokreću struje (u žargonu kurenti). Na hrvatskom Jadranu struje nisu jednosmjerne ili, nedajbože, vrtložne, nego izmjenične, kako i priliči moru koje oplakuje domovinu Nikole Tesle. Kreće li (morska) struja od istoka zapadu kurenat je gornji, obratnoga je smjera donji kurenat. Smjer kurenta bilo je osobito važno ustanoviti dok se brodilo veslima i jedrom, a ribolovilo bez suvremenih pomagala (ehosonder i sl.). Ako je struja toliko slabašna da se ne može zapaziti, veli se da je voda stanka (talijanizam, stanco znači – umorno). Kad bi to bio, a nije!, jedini primjer da i za Dalmatince more biva vodom, mogao bih dobrohotno kazati da je riječ o iznimci koja potvrđuje pravilo uspostavljeno po profesoru Pavličiću u feljtonu More nije voda, gdje autor tvrdi da je „za Dalmatince more uvijek more”(cit.).

Iskrcamo li se s nemirna mora na čvrsto tlo, terra ferma, zapad će nam i nadalje ostati doli, istok gori. Ako nas tako slučaj nanese u Orebić na Pelješcu, možemo čuti da žitelji toga pomorskoga gradića sva zapadnije smještena mjestašca (Kućište, Viganj) nazivaju Donjom bandom. Ako se pak zaželimo Orebićem prošetati, ostaju nam dvije mogućnosti: krenuti puzdol, prema zapadnom predjelu Škvar, ili se usmjeriti puzgor, put istočno pozicionirane uvale i plaže Trstenice.

Što je gori, a što doli, meni je od malih nogu bilo samorazumljivo, stoga se nisam nikada ni pitao čemu je tomu tako. A objašnjenje, i to vrlo uvjerljivo, postoji. Čuo sam ga nedavno, slučajno, što me i potaknulo na pisanje ovoga teksta. Dakle, proljetos, pred uskršnje blagdane, omanjem društvu za stolom kavane zagrebačkog hotela Palace priključio se, začudo zlovoljan, umirovljeni pomorski kapetan i morski pisac, dalmatinski Zagrepčanin – Bruno Profaca. Ljutit je, reče, jer ga stalno zapitkuju hoće li o Uskrsu „poć doli”, u Split, pa i, sad-na, prije no što će zakročiti u kavanu, uzrujao ga je tim pitanjem jedan takav znanac-neznalica. Jer da doli nije jug već zapad to su ga, uze tumačiti glagoljivi Bruno, još davno u srednjoj pomorskoj školi, dubrovačkoj nautici, naučili istinski znalci. Na zapadu, naime, sunce tone doli, kao što se s istoka uzdiže gori, prema svodu nebeskom.

I što reći?!

Što je gori, a što doli, nije doduše jasno ko pekmez, ali jest kao Sunce.