Bolja polovica književnosti

Hrvatska kultura u protekla dva tjedna ostala je bez dvoje ljudi koji su, svatko u svome području, obilježili čitavu drugu polovicu dvadesetoga stoljeća. Slučaj je htio da Vesna Parun i Aleksandar Flaker umru istoga jutra, 25. listopada, i tako povezani odu u vječnost, premda im se za života profesionalne linije, čak i u tako malenoj kulturi kao što je hrvatska, nisu presijecale. Ta činjenica – koju je sjajno podcrtao naš karikaturist Joško Marušić – upućuje na to da možda naša kultura i nije tako malena kao što smo o njoj ponekad skloni misliti. Bilo kako bilo, slučaj je veliku pjesnikinju i velikog znanstvenika doveo u suodnos, a njega vrijedi promotriti ne samo zbog toga što je ovaj broj Vijenca njihovu spomenu posvetio više svojih stranica.

Vesna Parun jedan je od najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika i vjerojatno najveća hrvatska pjesnikinja svih vremena. Njezina pojava, skupa s Kaštelanovom, stoji na početku onoga preporoda hrvatske književnosti koji je akademik Ante Stamać nazvao „drugom modernom“, a predstavljao je kritičko i literarno oslobođenje od okova socrealističke poetike.

Parunovu se često označavalo kao „ženskog pjesnika“, što je tvrdnja koja je uglavnom imala vrijednosno značenje, iako njezina poezija kvalitetom ni po čemu nije zaostajala za onom muških kolega. Doduše, ona jest ženski pjesnik, ako se pod time misli na emocionalnost i čulnost njezinih stihova, kojima je duboka misaonost strana, ali koji to (ako je to nedostatak) nadoknađuju snažnim doživljavanjem ljepote, ljubavi i prirode, neobičnom maštovitošću i izražajnim bogatstvom. Sama je uostalom zadaću poezije vidjela kao govor o konkretnom: „Pokušaš li pobjeći u apstrakciju, pjesma te vraća tvom trenutnom zadatku: svjedočenju.“

Vesna Parun nije bila samo ljubavni pjesnik, premda je ljubav dominirala njezinom poezijom, a i bila uzrokom da joj je lirski subjekt u mnogim pjesmama poeta patiens, pjesnik patnik, što je poetička odlika koja je povezuje s velikim Tinom. U svom je bogatom i raznovrsnom opusu tematski obradila svekoliku panoramu ljudske egzistencije te i tako potvrdila svoju veličinu.

Kao što je to često slučaj s velikim ljudima, obično za njihova života malo marimo za njih, premda nam se u neposrednoj blizini nalaze osobnosti od kojih bismo mogli štošta naučiti. Možda je to bio slučaj i s Vesnom Parun, koju je posljednjih godina hrvatska kultura nekako zaobilazila, a nakon čijeg odlaska ostaje osjećaj da joj se u pogledu materijalnih i simboličkih priznanja moglo i trebalo pružiti više.

Aleksandar Flaker svojim je opusom zadužio onaj drugi pol naše kulture, znanstveni i racionalni, o čemu su za Vijenac dali izjave vodeći hrvatski teoretičari i povjesničari književnosti. Flaker je djelovao u vrijeme kada se stvarala i usustavljivala suvremena hrvatska književna znanost, i on je njezinu oformljenju kao baštinik ruskih formalista i strukturalista dao golem prinos. Dubravka Oraić Tolić ističe Flakerovu tvorbenu invenciju, a kako je tvorba svakoga termina ujedno i pokušaj sistematizacije, čini mi se posebno važnim da je taj veliki klasifikator književnih struktura, u vrijeme kada su mnogi bili skloni znanost o književnosti ustrojiti po uzoru na prirodne znanosti, naglašavao specifičnost književnog djela kao predmeta koji se konačno opire svakoj klasifikaciji. Osporavanje tako leži u osnovi književnosti, a Flaker nas je učio upravo toj njezinoj divljoj strani.

U središnjem razgovoru u ovome broju ugostili smo slikara i pjesnika Miru Glavurtića. Glavurtić je jedna od najosebujnijih ličnosti hrvatske kulture, i još jedan od onih prema kojima se ona odnosi maćehinski. U intervjuu govori o tom odnosu, ali i komunizmu, razlikama između hrvatske i srpske kulture, nezaobilaznom Krleži i – demonima. Glavurtić je hrabar i otvoren, i rezultat je sjajan intervju. A ako vas iznenade njegove riječi, znajte da je i sâm Krleža, kad mu je Goran Babić išao prokazati Glavurtića kao „onog koji piše da Sotona postoji“, rekao „Glavurtić je u pravu“.