Aktivizam i angažman sa srcem

Josip Grozdanić

U 8. izdanju Zagrebački filmski festival ponudio je dosad najkvalitetniji, najzanimljiviji i najujednačeniji program dokumentarnih filmova. Našlo se tu za svakoga ponešto, jer se repertoar sastojao od naslova mahom vrlo atraktivnima širem krugu gledatelja.

Kao što se u programu dugometražnih igranih filmova žiriju može prigovoriti zbog dodjeljivanja Zlatnih kolica dosta uspjeloj, no u cjelini neujednačenoj i ne osobito poticajnoj crnohumornoj romantičnoj krimi-drami Pljačkaš Benjamina Heisenberga, isto se može reći i za pobjednički doks Ja, moja ciganska obitelj i Woody Allen Laure Halilović. Kroz priču o svojoj brojnoj obitelji, Romima koji su potkraj 60-ih godina iz Bosne i Hercegovine stigli u Italiju, devetnaestogodišnja autorica donosi širu sliku tegobna položaja europskih Roma neizbježno osuđenih na netrpeljivost, diskriminaciju, šovinizam i mržnju od strane većinskoga stanovništva, bez obzira u kojoj se zemlji nalazili. Pripovijedajući u prvom licu jednine i predočavajući povijest svoje obitelji, senzibilna i neobično zrela mlada redateljica progovara o nomadskom životu Roma kakav je u današnjoj Europi sve manje moguć.

Kadar iz filma Uradi i bježi britanskoga grafitera Banksyja

Njezin promišljeni filmski izričaj obiluje ironijom i lucidnim zapažanjima, pri čemu ne štedi ni vlastitu konzervativnu, patrijarhalnu i dominantno tradiciji okrenutu sredinu. Unatoč intimističkom pristupu zbog kojeg gledatelj gotovo postaje pridruženi član njezine porodice i kruga prijatelja, autorica ne osuđuje ni drugu stranu. Štoviše, ona daje glas i ljudima koji ne podnose Rome te koji u svom okruženju ne toleriraju bilo kakvu drugost ni drukčijost. Neosporno, riječ je o vrlo vrijednu filmu prošle godine nagrađenu na festivalu Bellaria u Italiji, koji u kontekstu aktualnih zbivanja u nizu europskih zemalja svakako vrijedi afirmirati i nagrađivati. Jer, dok Sarkozyjeva vlada izgoni francuske Rome, Berlusconi pojačava svoju „šovinističku farsu“, a njemačka kancelarka Angela Merkel zlokobno multikulturalnost proglašava mrtvom, filmovi poput ovog Laure Halilović dodatno dobivaju na važnosti i aktualnosti. U kontekstu navedenog utješno zvuči podatak da je film tijekom protekle godine uvršten u obrazovne programe ne samo u Italiji nego i u Švedskoj, Češkoj, Francuskoj i Rumunjskoj, što daje kakvu-takvu nadu u bolju sutrašnjicu Europe i Roma koji žive među nama.

Pakao rata

Navedenim vrlinama debitantskog ostvarenja mlade Laure Halilović svaka čast, no ja ipak najuspjelijim dokumentarcem festivala držim sjajni Restrepo koji potpisuju Sebastian Junger i Tim Hetherington. U svibnju 2007. američki novinar Sebastian Junger, ujedno i scenarist hita Oluja svih oluja, s britanskim se snimateljem Timom Hetheringtonom pridružio Drugom vodu satnije Battle u sklopu 173. brigade američkih marinaca, smještene u dolini Korengal u Afganistanu, blizu granice s Pakistanom. Tijekom petnaest mjeseci prateći kretanja i borbena djelovanja skupine vojnika, autori su zabilježili i pogibiju bolničara Juana Doca Restrepa, prema čijem je prezimenu nazvana izdvojena postaja sa snajperskim gnijezdom smještena u teško prohodnu brdovitom području. Drhtavom kamerom iz ruke neopisivo sugestivno bilježeći pogibeljnu i u cjelini tragičnu svakodnevicu vojnika koji okruženi talibanima broje dane do kraja službe ili barem do kratkotrajna odlaska na odmor, autori kreiraju jedinstveno i iznimno vrijedno svjedočanstvo o ratu predočeno iz njegova srca tame. Dok oko njih danomice zvižde meci, a vojnici pokušavaju uspostaviti kontakt i suživot sa siromašnim, grubim i nepovjerljivim lokalnim stanovništvom, Junger i Hetherington daju iznimno nelagodnu, vjerodostojnu i nimalo patetičnu sliku rata oslobođenu bilo kakva herojstva i mitologizacije. Vojnici ginu ni sami ne vjerujući u politikantske floskule o donošenju mira i demokracije u Afganistan, a preživjeli doživljavaju živčane slomove i postaju žrtve PTSP-a. Rat je pakao u kojem nijedna ideologija nema smisla, a ta spoznaja vojnicima pomaže da međusobno razviju vrlo prisne odnose nalik obiteljskima. No to biva dodatni teret kad netko izgubi život, a to su trenuci u kojima posve razvidnim postaje besmisao osiguravanja izgradnje ceste koja bi mještanima trebala olakšati život. Naime, mještani do te želje Amerikanaca nimalo ne drže, i čekaju dan kad će se osloboditi agresora koji svaki nagliji pokret tumače kao znak neprijateljstva. Čini se da vojnici ne gaje nimalo rasističkih, kulturoloških ni bilo kakvih drugih predrasuda, no pitanje je koliko je to istina, a koliko plod tendencija autora da ih takvima prikažu.

Ulična umjetnost

Posebno priznanje žirija pripalo je doksu Djeca Karoste redatelja Janisa Jurkovskisa, storiji o jednoj obitelji iz četvrti Karosta u latvijskom gradiću Liepaji, bivšoj sovjetskoj vojnoj bazi u kojoj je proglašena trajna ekološka katastrofa. Sredina u kojoj je vojnu eleganciju nekadašnje carske Rusije najprije naslijedio grubi sovjetski militarizam, a potom nevolje postsovjetske tranzicije, danas je zapuštena, ružna i s postapokaliptičnim vizurama posve neprikladna za dostojanstven život, kakav pokušava ostvariti ponosna Viktorija, samohrana majka osmero djece. Prepuštena sama sebi, Viktorija djecu podiže isključivo zahvaljujući skromnoj socijalnoj pomoći, a zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa pokojnoga muža susjed joj želi oduzeti stan. Njezina svakodnevica ispunjena je brigom i ponižavajućim pokušajima da priskrbi nešto hrane i odjeće, a odušak od turobnih misli i još turobnije sutrašnjice predstavljaju joj zaigrana i stvarnosti nesvjesna djeca. Kad u epilogu doznamo da je Viktoriji naknadno oduzet stan te da s djecom u još gorim uvjetima živi kod prijatelja, čemerna slika života ne samo u provinciji današnje Latvije postaje još tjeskobnija i mračnija.

Dokumentarac koji je na ovogodišnjem ZFF-u privukao najviše publike nosi naslov Uradi i bježi, a kao svoj debitantski film potpisuje ga zagonetni britanski grafiter, politički aktivist i slikar nadimkom Banksy. Taj 36-godišnjak pravog imena Robert Banks ponikao je na underground sceni Bristola, a tijekom posljednjega se desetljeća proslavio kao ulični umjetnik koji slikanjem i lijepljenjem plakata na fasadama, kao i pomaknutim instalacijama i intervencijama u prostor, kombiniranjem crnoga humora, nadrealizma i satire daje često angažirane političke i društvene komentare u kojima ne štedi apsolutno nikoga. Banksy je kultna figura najvažnijega kontrakulturnog pokreta posljednjeg desetljeća, a svoj je film koncipirao kao križanac zbilje i fikcije kojim na bizaran, no vrlo inteligentan način promiče sama sebe i svoj rad. U središtu je priče slikoviti Thierry Guetta, podrijetlom Francuz nastanjen u Los Angelesu, koji već godinama predano snima svoj grad i sve što ga okružuje. Guetta je prostodušan i neobrazovan čovjek čiji se kreativni dometi svode na deriviranje tuđih ideja i najčešće prizemne intervencije u djela glasovitih umjetnika. Vođen mišlju da u današnjem društvu sve prolazi i da je baš sve umjetnost, Guetta se napokon odvažio krenuti u snimanje filma o uličnim umjetnicima te u sklopu toga ući u trag neuhvatljivom Banksyju. Takav koncept Banksy inteligentno eksploatira na više razina. S jedne strane on uspješno ironizira svoj lik i djelo, znajući da će humornim mistificiranjem sama sebe samo pridonijeti vlastitoj popularnosti. S druge strane stvara zabavnu minipovijest ulične umjetnosti, na način da prividnim demistificiranjem nju istodobno mitologizira. S treće strane Banksy duhovito razotkriva sav snobizam društvenog mainstreama i njegovu opsjednutost trendovima, ma koliko prizemni bili. A s četvrte tom mainstreamu i svojim obožavateljima neuvijeno u lice govori koliko su neobrazovani i primitivni.

Hrabre žene

Banksyjevim tragom u određenoj mjeri korača francuski fotograf JR, koji u doksu Žene heroji na prilično angažiran, emotivan i s dozom ironije obilježen način staje na stranu na različite načine marginaliziranih, zanemarivanih, iskorištavanih, a gdjekad i gruboj psihofizičkoj opresiji izloženih žena iz raznih dijelova svijeta. U favelama Rio de Janeira, u nesigurnom okruženju svakodnevno punom nasilja i doslovce s glavom u torbi, hrabre žene na najbolje moguće načine podižu djecu i skrbe o obiteljima. U slumovima New Delhija, okružene bijedom i neimaštinom te praktički bez ikakve socijalne sigurnosti, takve se žene neumorno bore protiv patrijarhata i tradicijom usađena društvenog seksizma. Slična je priča i u Nairobiju, kao i na ulicama glavnoga kambodžanskoga grada Phnom Penha, gdje neustrašive pripadnice slabijeg spola svih generacija srčano jurišaju na barikade predrasuda, socijalnih anomalija i vlastite osuđenosti na tavorenje na društvenom dnu, svjesne da se borbom za svoja prava bore i za društvo u cjelini. Inteligentno odabranim konceptom u kojem nakon sloja oporih i nerijetko mučnih intimnih priča ide sloj vedrih i optimističkih zaključaka i pogleda na sutrašnjicu samih protagonistica, redatelj kreira prividno ležernu, no zapravo vrlo snažnu i dojmljivu sliku o hrabrim ženama koje svijet čine boljim. Autorov angažman vrhunac doseže u trenucima kad fotografske portrete žena, koje se pred njegovim objektivom smiju i izvode kojekakve grimase, lijepi/aplicira na javne površine u njihovu okruženju, ali i što je važnije na ulicama svjetskih metropola. S limenih krovova ruševnih nastambi u slumovima Rija, s vagona vlakova koji promiču gradovima diljem svijeta, s fasada i stubišta manje ili više luksuznih zdanja u brojnim metropolama, ali i primjerice s mostova na Seini i Temzi gledaju nas vedre oči i nasmijana ženska lica. Napokon, kad redatelj JR, koji je u provokativnom projektu Portret generacije 2006. u otmjenim četvrtima Pariza postavio velike portrete kriminalaca iz gradskih predgrađa, sve fotografirane žene okupi na otvaranju izložbe, ganutljivo biva njihovo suočenje sa svijetom luksuza i glamura kojem ne pripadaju i u kojem su posve izgubljene.

Svakako valja spomenuti i nagrađivani naslov Okrivljen redatelja Roberta Hernándeza i Geoffreya Smitha, razoružavajuće intimnu, no nimalo trivijalno sentimentalnu storiju o mladom Meksikancu Antoniju Tońu Zunigu, koji je 2005. na ulici u Mexico Cityju uhićen zbog ubojstva koje je navodno počinio. Kad započne njegova višegodišnja kalvarija u raljama nepodnošljivo korumpirana meksičkog pravosuđa i degeneriranoga zatvorskog sustava, tijekom koje će bez ikakvih dokaza i zbog popravljanja statistike biti osuđen po kratkom postupku, a poslije doznati i da je dodijeljeni mu odvjetnik varalica, na vidjelo će izići mračno naličje izrazito nepravedna, nehumana i nemoralna segmenta meksičkog društva. Upravo je taj film sukreatora Roberta Hernándeza, odvjetnika kojeg je na snimanje dokumentaraca nagnala svijest o truleži meksičkog pravnog sustava, zaslužan za Zunigino oslobađanje. Time se još jednom potvrdilo da je pero (kamera) ubojitije od mača, i da angažirana umjetnost itekako ima smisla.