Život za tisuću života

Nakon teške bolesti, u srijedu 6. listopada ove godine umro je akademik, sveučilišni profesor, književni povjesničar i književnik Rafo Bogišić. Obitelj, prijatelji i znanci, njegovi kolege i studenti oprostili su se od njega, otprativši ga na vječni počinak, 13. o. m. na Mirogoju.

Rafo Bogišić rođen je u Dubravci, u Konavlima kraj Dubrovnika, 2. ožujka 1925. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu klasičnu je gimnaziju polazio u Dubrovniku. Kad su partizani ušli u Dubrovnik, njega i gimnazijalce iz sjemeništa priključili su svojoj vojsci, a mnoge profesore odvezli su u smrt, na Daksi. Mladi je vojnik prošao dug put, a ratno krštenje doživio je u Istri, u Pazu. Prebacivši se desantom s Cresa na istočnu istarsku obalu, iznenadili su u rano jutro Nijemce koji su se spremali napustiti Istru i krenuti u povlačenje, prema Trstu. Iz istarskih su sela uzeli mnoge volove da u im vuku kola. U teškom okršaju poginuli su mnogi Nijemci. Ljudska krv pomiješala se s krvlju ranjenih volova, koji su od bola tulili. To mu se trajno usjeklo u sjećanje. Nakon toga predvečer su stigli u Labin i opet su iznenadili Nijemce za večerom. Ne dovršivši večeru, razbježali su se u mrak. Sutradan cijeli je Labin bio okićen hrvatskim zastavama, a mladi se vojnik čudio i pitao gdje su ih dotad skrivali i za taj svečani dan postavili da se ponosno viju! Nakon toga – put prema Trstu, i zatim preko Slovenije u Slavoniju... Nije se više vratio u sjemenište.

Nakon položene mature upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, studijsku grupu hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Nakon završenoga studija bio je srednjoškolski profesor u Dubrovniku, zatim asistent u Akademijinu institutu, a nakon toga asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. Doktorirao je radnjom Književno djelo Nikole Nalješkovića. Od 1966. docent, izvanredni profesor 1972, a od 1977. do umirovljena redovni profesor i voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost. Dvije godine bio je lektor hrvatskoga jezika u Firenci. Od 1977. je izvanredni, od 1991. redovni član Jugoslavenske, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.

Osim na Filozofskom fakultetu predavao je često na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku, na poslijediplomskom studiju u Zagrebu i Dubrovniku. Jedan je od utemeljitelja i voditelja Dana hvarskoga kazališta, na kojima je od 1973. redovito iznosio referate. Već kao mlad profesor u Dubrovniku surađivao je prilozima u novinama i časopisima te nema ozbiljnije hrvatske znanstvene publikacije u kojoj nije više puta surađivao prilozima. Poimence: Dubrovnik, Forum, Republika, Zadarska revija, Croatica, Umjetnost riječi, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Anali Historijskog instituta JAZU (HAZU) u Dubrovniku, u zbornicima Dana hvarskog kazališta, u Radu naše Akademije i drugdje.

Stekavši doktorat znanosti, i napredujući u nastavničkoj karijeri i službi od asistenta do redovitoga profesora, a zatim i člana Akademije, Rafo Bogišić širio je i produbljivao svoje znanstvene interese od književnosti stvarane u renesansi u Dubrovniku na cjelokupno područje starije hrvatske književnosti i pisane kulture, od srednjega vijeka k našim danima. Gotovo da ne postoji važniji pisac starijega razdoblja, sa štokavskoga, čakavskoga ili kajkavskoga književnojezičnoga područja o kojemu Rafo Bogišić nije stručno i znanstveno pisao. Posebice se posvetio piscima koji su u našoj književnoj baštini značili cijeli program: Džore i Marin Držić, Nikola Nalješković, Marko Marulić, Ivan Gundulić. Posebice je istraživao pojavu, rast i dostignuća hrvatske pastorale, koju je objavio u posebnoj monografiji (Pastorala u hrvatskoj književnosti, 1971). Sintetički je obradio književnost hrvatskoga prosvjetiteljstva u poznatoj Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti. Za znamenitu antologijsku seriju Pet stoljeća hrvatske književnosti priredio je tri knjige zbornikâ stihova i proze: od 15. do 18. stoljeća, i posebne knjige s djelima Nalješkovića, Benetovića i Palmotića. I sam je svojim radom ušao u krug hrvatskih pisaca koji čine vrhunce hrvatske pisane kulture, zajedno s M. Šicelom, F. Čalom, S. Lasićem i R. Katičićem. Priredio je nekoliko antologija hrvatske poezije starijega i novijega razdoblja, a njegova antologija Leut i trublja (1971) doživjela je nekoliko izdanja. Godine 1969. nagrađen je Goranovom nagradom za književnost za knjigu koju je izdala Matica hrvatska: O starim hrvatskim pjesnicima. Slijedile su nakon toga druge njegove knjige: Na izvorima (Split, 1976), Književne rasprave i eseji (Split, 1979), Riječ književna stoljećima (Zagreb, 1982), Tragovima starih (Split, 1987), Tisuću života, jedan put (Rijeka, 1991), Zrcalo duhovno (Zagreb, 1997), Dubrovački sažetci (Dubrovnik, 2007). Njegova suradnja s Maticom bila je trajna i postojana, i prije zabrane njezina rada, a napose kad se obnavljala za novi život, i kad je izabran za člana Glavnoga odbora.

Bogišićevo istraživanje starije hrvatske književnosti uvijek se obazire na europski kontekst, ali on je uvijek upozoravao i na veoma važnu činjenicu: na organičku povezanost pojedinih razdoblja i područja u cjelinu književnih zbivanja na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s Dubrovnikom i Bosnom i Hercegovinom, tj. s cjelokupnošću hrvatskoga jezičnog i narodnosnoga prostora. Svako važno književno djelo, naime, Rafo Bogišić interpretira u slijedu sa starim pobudama, ali i s novim poticajima kojima se pojedino djelo ugrađuje u razdoblja koja slijede: svako djelo raste na korijenu tradicije, ali svojim postojanjem zrači u vremenu u kojem nastaje, i za razdoblja koja slijede. Po tome se Bogišićevo proučavanje hrvatske književnosti uvijek proširuje i produbljuje spoznajama o starim razdobljima i putu k novima te se na takav način očituje i odčitava cjelina i cjelovitost starije hrvatske književnosti i njezino ukorjenjivanje u noviju književnost nastalu nakon hrvatskoga narodnog preporoda, tj. nacionalne integracije u 19. stoljeću, kad su se regionalne i dijalektalne različitosti u jeziku i pismu svele na jezično i književno jedinstvo i nacionalno zajedništvo.

Rafo Bogišić objavio je dvadesetak knjiga znan-stvenih rasprava i više od stotinu i pedeset op-sežnih znanstvenih radova. Od hladnoga ras-prav-ljanja krenuo je u posljednjim prikazima pisaca i njihovih suvremenika na put biografičnosti (i pomalo: autobiografičnosti!) koja je uvijek na granici s tzv. lijepom književnosti, tj. prekoračio je granicu fakcionalnosti i stupio na granicu s fikcionalnošću (Dnevnik vladike Deše, Marin Držić sam na putu, Patnje mladog Džore). Rafo Bogišić bio je izniman znanstvenik, ali i odličan i drag profesor na Filozofskom fakultetu te je poticao studente i mlade znanstvenike na proučavanje hrvatske književnosti, starije i novije, te je njegov pedagoški poticaj otvorio mnogima vrata u bogatu problematiku hrvatske književne baštine. Zbog toga je za života dobio brojne nagrade za svoj znanstveni rad, a nas zadužio mnogim spoznajama za koje smo mu trajno zahvalni.