Vrhunski jezikoslovac

U nizu teških odlazaka što su u posljednje doba zadesili hrvatsku filologiju dogodio se još jedan: u Zagrebu je u 79. godini života preminuo akademik Josip Vončina, istaknuti hrvatski jezikoslovac, prvenstveno povjesničar hrvatskoga književnog jezika. Veliki radnik na kroatističkom području sklopio je umorne oči nakon dugih desetljeća neumorna rada i nakon vrlo velikih rezultata u proučavanju povijesti hrvatskoga književnog jezika, osobito stvaranja u svim hrvatskim zemljama od 15. do 19. stoljeća.

Rođen je u Ravnoj Gori, u Gorskom kotaru, ali je rane dane uglavnom proveo u Slavoniji, u Požegi, da bi više razrede gimnazije završio u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao i gdje je proveo gotovo čitav radni vijek, od 1960. do 1999. Predavao je povijest hrvatskoga jezika i hrvatsku dijalektologiju, od 1992. kao predstojnik katedre. Uz to bio je lektor hrvatskoga jezika u Kölnu, Rennesu i Mannheimu, gost profesor u Kölnu i u Zürichu. Bio je pomoćnik direktora Zagrebačke slavističke škole, predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U HAZU bio je tajnikom Razreda za filološke znanosti, jednim od urednika nedavno objelodanjenog IV. sveska velike edicije Hrvatska i Europa, marljivim suradnikom raznih izdanja, npr. časopisa Filologija ili serije Stari pisci hrvatski. U Matici hrvatskoj bio je izvršni urednik biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, za tu je kolekciju priredio djela Frana Krste Frankopana i kao poseban prilog napisao Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza. Nagradu Božidar Adžija primio je 1989.

Josip Vončina javio se u znanosti rano, već u prvom godištu Jezika 1952–1953, ali je prvu znatniju pozornost pobudio 1955. kada je u Radovima Staroslavenskog instituta obradio četiri glagoljske listine iz Like što potječu iz 15. i 16. stoljeća. Doktorat filoloških znanosti stekao je 1965. disertacijom o jeziku Požežanina Antuna Kanižlića, autora glasovite poeme Sveta Rožalija nastale i pod dojmom čitanja slavnih dubrovačkih baroknih pjesnika. Ta je monografija publicirana 1975. u 368. knjizi Rada JAZU. Dugi niz profesorovih radova pojavljuje se kontinuirano od 1967. kada je pisao o Reljkovićevoj gramatici i o njegovu Satiru, o najslavnijoj Lucićevoj pjesmi (Jur nijedna na svit vila) te o dubletnom prvom licu jednine prezenta u hrvatskih pjesnika 15. i 16. stoljeća. Ubrzo su zaredali i prilozi o kajkavskim piscima, o ozaljskom krugu, o jeziku starih Dubrovčana, Splićana i Zadrana itd., pa je temeljit i kvalitativno ujednačen obuhvat pisaca iz svih hrvatskih krajeva osnovna značajka njegova rada.

Manje svoje prinose skupio je u knjigama Analize starih hrvatskih pisaca (Split, 1977), Jezičnopovijesne rasprave (Zagreb, 1979), Preporodni jezični temelji (Zagreb, 1993). Tu se bavi jezikom dopreporodnih i preporodnih hrvatskih pisaca, a uz to obogaćuje hrvatsku književnu povijest. Glavna su obilježja svestranost, obuhvat velikoga broja pisaca, minucioznost raščlambi i produbljenost lingvostilističkih čitanja. U knjizi Jezična baština (Split, 1988) dao je lingvostilističku hrestomatiju hrvatske književnosti od kraja 15. do početka 19. stoljeća. Ta je hrestomatija, naravno, sastavljena prema jezičnopovijesnim, ne prema književnopovijesnim kriterijima, a cjelokupna građa podijeljena je u četiri književnojezična tipa (čakavski, štokavski, hibridni i kajkavski), s time da je izdvojen i dio primjera obuhvaćenih poglavljem Na pragu preporoda. Sama knjiga sadrži vrlo različite i raznovrsne primjere, a oni su strukturirani tako da uz odlomke iz starih beletrističkih, jezikoslovnih ili memoarskih djela nalazimo podatke o dijalekatnim osnovicama odlomaka i jezičnim naslojavanjima u njima, često i osvrt na grafijsko stanje u raznim tekstovima. Komentari se odnose i na stilske postupke pisaca i na položaj određenog ostvarenja u općem književnojezičnom razvoju. Drukčija je knjiga Korijeni Krležina Kerempuha (Zagreb, 1991), pisana razumljivo, pristupačno i lijepo, a posvećena Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, jednom od najvećih djela hrvatske književnosti. Trebalo je veliko povijesno znanje da bi se prišlo korijenima, a Josip Vončina to je učinio magistralno, promišljeno i znalački. Nije rekao mnogo samo o Baladama, rekao je puno i o hrvatskom jeziku u cjelini, a na nama je da dubinu njegovih spoznaja primimo i da se tako obogatimo.

Vrlo je velik Vončinin priređivački rad. Za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti u jednoj je knjizi priredio djela P. Zrinskoga, F. K. Frankopana i P. Rittera Vitezovića, za Stare pisce hrvatske djela P. Hektorovića i P. Zoranića (s F. Švelcem). Priredio je i slavna djela A. Kačića Miošića i M. A. Reljkovića, pisao popratne rasprave uz pojedine pretiske (npr. uz Belostenčev rječnik, s M. Mogušem uz Dešićev Raj duše), s M. Mogušem priredio je poznatu knjižicu S. Mrkalja itd. Razumije se, ovo nije mjesto da bi se sve učinjeno nabrojilo, ali svakako možemo npr. spomenuti priređivanje knjige Pjesnici Ranjinina zbornika što ju je objavila Matica hrvatska. Zbog slaba zdravlja posljednjih je godina manje radio, ali je u cjelini stvorio impozantan opus koji je izvrsno spojio hrvatsku jezičnu i književnu povijest i razne stilizacije hrvatskoga književnoga jezika.

Josip Vončina djelovao je tiho, osjetljivo i ljubazno, a bio je veliki radnik i vrhunski znalac. Pošavši iz Gorskoga kotara preko Slavonije do Zagreba, završio je svoj životni put, zagledao je u hrvatsku knjigu duga trajanja znatiželjno, zaljubljeno i istraživački, ostavio među suvremenicima starije, svoje životne dobi i među mlađima dubok trag, a mi smo dužni reći i to od srca činimo: Slava Josipu Vončini!