Uspješan do „dosade“

Gojko Borić

Postoje velike kulturne priredbe koje su se toliko ustalile i postale rutinske da, nakon što završe, barem nekoliko dana poslije, ostavljaju dojam da su bile „dosadne“. Takvima pripada najveći sajam knjižarstva i elektronike u svijetu, glasoviti Buchmesse u Frankfurtu na Majni. Barem tako izvještava ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung, ali to je površan dojam. O uspjehu (ili neuspjehu, što nije vjerojatno) moći će se govoriti tek nekoliko tjedana poslije, kad nakladnici pregledaju svoje knjige narudžbi, jer Buchmesse je, za razliku od istoimenoga sajma u Leipzigu, ipak i komercijalno sastajalište izdavača i književnika. Knjiga je ipak i roba, što se u Hrvatskoj, kako se čini, ponekad zaboravlja.

U svakom slučaju, direktor Sajma Jürgen Boos izrazio je veliko zadovoljstvo rezultatima Buchmessea, jer broj posjetitelja bio je na razini prošlogodišnjega Sajma, a to znači mnogo u ovo vrijeme gospodarske depresije. Posebno su rezultatima zadovoljni veliki američki i engleski izdavači, ali su i njemački, inače skloni pesimizmu, u Frankfurtu bili iznenađeni vlastitim uspjesima.

U gradu na Majni izlagalo je sedam tisuća nakladnika iz više od sto zemalja. U programu Bolja praksa i nove ideje sudjelovalo je oko 1.500 stručnjaka, a susreti prodavača licencija bili su pretrpani. U popisu onih koji donose odluke o knjižarstvu i elektronici, koja je sve važniji dio Buchmesse, bilo je upisano 31.000 intervencija. Zaista impozantne brojke koje tek površinski odaju važnost tih susreta ljudi duha i komercije. Ono što je na Sajmu najvažnije kontakti su iza kulisa, tamo gdje se sklapaju kupoprodajni ugovori. Ali divlji Sajam za posjetitelje mnogo je zanimljiviji. Knjigu treba uzeti u ruke, listati je, nešto malo čitati (za pravo čitanje nema vremena) i onda ići od štanda do štanda. Sve je to nakon stanovitoga vremena zamorno, ali drukčije ne ide. Zanimljivo je da oko 20 posto izloženih knjiga mijenja vlasnika bez naplate (da se izrazimo diplomatski), ili, grubo rečeno, bude ukradeno, što izdavači ne smatraju tragedijom jer je i to znak zaljubljenosti u Gutenbergov izum u današnje vrijeme elektronike.

Doduše, strah da će e-knjige konkurirati papirnatima zasad je suvišan jer je prodaja elektronskih knjiga upravo sićušna u usporedbi s klasičnim. Ali Buchmesse godinama već uspješno uključuje i taj medij, osobito koristan po pitanju dostupnosti stručne literature.

Za obične posjetitelje, najvažnije konzumente knjiga, zanimljive su rasprave književnika i kulturnjaka, i posebice atraktivni razgovori u plavom naslonjaču, u koji je ove godine sjeo i Zagrepčanin Nicol Ljubić, autor „škakljiva“ romana o Meerstille.

Kad već spominjemo Ljubića, valja istaknuti da se u književnosti njemačkog jezika sve više javljaju za riječ stranci koji suvereno pišu Goetheovim jezikom. Der Spiegel (br. 40, 2010) s tim u vezi spominje Maricu Bodrožić, Alinu Bronsky, Melindu Nadj Abonji i Dorona Rabinovica, književnike kojima dječje pjesme uspavanke nisu bile na njemačkom jeziku. Najnoviji roman Marice Bodrožić Das Gedächnis der Libelen (Sjećanje libela) dobiva himničke ocjene u njemačkim medijima upravo zbog virtuoznoga njemačkog, a Melinda Nadj Abonji dobila je Nagradu njemačkoga knjižarstva za roman Tauben fliegen auf (Golubovi polijeću).

Za hrvatsku književnost u Frankfurtu bilo je važno što je izvrsni austrijsko-slovenski nakladnik Lojze Wieser (Klagenfurt/Celovec) izdao sjajnu biografiju Miroslava Krleže iz pera istaknutoga njemačkog slavista Reinharda Lauera Wer ist Miroslav K.? (Tko je Miroslav K.?). Knjiga je napisana tako jednostavnim i uvjerljivim jezikom da je mogu razumjeti i oni koji nisu pročitali ni retka iz Krležina opusa. Naime, Krleža nije imao sreće s prijevodima na njemačkom govornom području. Mala, ali sadržajem bogata biografija, mogla bi biti povod drugim nakladnicima da se ponovno late Krleže i prezentiraju njegova barem važnija i već prevedena djela.

Argentina i Island, ovogodišnja i dogodišnja zemlja gost

Zemlje gosti u Frankfurtu nisu uvijek to postale zahvaljujući isključivo vrijednosti svojih literatura. Bilo je tu i tamo politike. To se ne može reći za Argentinu. Ona se može podičiti velikim književnim imenima. Posljednjih nekoliko godina malo se govorilo o latinoameričkim književnostima, u prijašnjim vremenima naveliko cijenjenima zbog izvrsnosti spajanja realizma i fantastike. Nakon što je ove godine Peruanac Mario Vargas Llosa dobio Nobela za književnost, očekuje se veća zainteresiranost svjetskih ljubitelja beletristike i za ostale južnoameričke literature. Argentinci su nastupili pod motom Literatura u pokretu, što govori samo za sebe. Pripreme za nastup u Frankfurtu bile su goleme, i to uz pomoć države koja je sufinancirala brojne prijevode. U tom programu prevedena su djela 130 argentinskih pisaca, poslije plasirana u 54 zemlje. Nije bilo slučajno da je u Frankfurt i Berlin, u povodu Buchmesse, doputovala predsjednica Argentine Cristina Fernández de Kirchner, čiji je suprug, inače bivši predsjednik, po ocu švicarskog, a po majci hrvatskoga podrijetla.

Na argentinskom štandu izložilo je knjige 110 nakladnika. Iz te daleke zemlje došlo je više od šezdeset autora. Neka njihova djela prvi su put prevedena na njemački posebno za ovaj sajam. Marljivi statističari izračunali su da je Argentina u vezano uz Buchmesse bila spomenuta u njemačkim medijima više od 5.500 puta.

Nije jednostavno reći nešto općenito o posebnostima argentinske literature. Argentinski književni izaslanici govorili su u Frankfurtu o emocionalnosti svoje književnosti, ma što to značilo. No argentinska književnost nije nepolitična, baš obratno, u mnogim se romanima književnici nemilosrdno obračunavaju s uzrocima, tijekom i posljedicama vojne diktature, koja je u trajnom sjećanju argentinskoga pučanstva. Dva velika imena, Jorge Luis Borges i Julio Cortázar jamče kvalitetu argentinske književnosti. Menadžeri argentinskog nastupa u Frankfurtu išli su od njih u širinu, ali kao i u većini nastupa zemalja gostiju uvijek su najvažniji pojedini književnici bili ledolomci svakoga zajedničkog nastupa neke zemlje. Možda bi Hrvatska tu trebala nešto naučiti. Naime da namjesto desetak dobrih književnika istupi s trojicom ili četvoricom najboljih.

Argentina je posljednjega dana Sajma predala malu štafetnu palicu (zapravo posebnu skulpturu) idućoj zemlji gostu – Islandu. Neke će začuditi kako može Island, otočna država s nešto više od tristo tisuća stanovnika, postati zemlja gost na najvažnijem sajmu knjiga u svijetu. Može, zašto ne. Island ima veliku književnost. Imaju i književnog nobelovca Holldara Laxnessa, ali, što je možda još važnije, u Islandu se napiše više knjiga po glavi stanovnika nego u bilo kojoj drugoj državi svijeta. Islanđani su jednostavno zaljubljeni u književnost. Neki tvrde da se Islanđani kao nacija definiraju putem literature. U svojim narodnim bajkama jedinstveni su glede neizmjerne fantazije i vjerovanja da izvan vidljivoga svijeta postoji i onaj nevidljivi, pa i u svakidašnjici.

Hrvatski štand u Frankfurtu

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu hrvatski je štand bio nešto manji nego prošlogodišnji i, što je osobito važno, s drukčijom koncepcijom nego dosad, ali i s jednim obnovljenim običajem koji bi svakako trebalo sačuvati. Vijeće zajednice nakladnika Hrvatske angažiralo je austrijskog i međunarodnog izdavača Leykam international da postavi zajednički hrvatski štand, dok su trojica nakladnika izložila u svojim malim štandovima izvan ovoga jednostavnog i uočljivo lijepa prostora. Izbor Leykama nije bio slučajan jer taj nakladnik nastupa u glavnom gradu svjetskoga knjižarstva već dvadeset godina i ima svoje razgranate veze, pa je tako nastup hrvatske knjige dobio internacionalnu dimenziju. Leykamov direktor Jürgen Ehgartner pozvao je važnije hrvatske nakladnike da u vlastitom izboru pošalju knjige na Sajam i sami dođu da ih predstavljaju te istodobno zamolio eminentne inozemne stručnjake i nakladnike da razgledaju hrvatski postav koji je sve vrijeme trajanja Sajma imao svoj zanimljiv program, na engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Težište postava bilo je na naslovima koji su ove i prošle godine bili najzapaženiji u hrvatskoj knjiškoj produkciji. Dakle, knjige su bile tu, neki autori također, ali sami nakladnici rijetki gosti. To je bio problem ovoga hrvatskog nastupa u Frankfurtu jer knjige bez onih koji ih nude, posebice ako je riječ o tako malom jeziku kao što je hrvatski, strancima ne znače mnogo.

U gradu na Majni izlagalo je sedam tisuća nakladnika iz više od sto zemalja

Ipak program na hrvatskom štandu bio je zanimljiv i djelomično originalan. Započeo je multimedijalnim osvrtom na pjesničko stvaralaštvo velikoga Tina Ujevića u povodu skore 120. obljetnice njegova rođenja. Premda su neki Ujevićevi stihovi prevedeni na njemački, sve je to premalo s obzirom na veličinu njegova stvaralaštva. Ujevića je uspješno prevodila Alida Bremer, ali trebalo bi takovih još nekoliko da stvore jednu antologiju velikog pjesnika kako bi postao dio europskog pa i svjetskog poetskog atlasa. Prikazan je i film Tinov povratak u Vrgorac i recitirani su Ujevićevi stihovi, stihovi pjesnika koji bi postigao svjetsku slavu da je stvarao na nekom rasprostranjenijem jeziku ili da je na preveden na svjetske jezike. No nakon priredbe u Frankfurtu možda će iskra Ujevićeve poezije zapaliti stvaralačku strast nekog boljeg prevoditelja jer Tinovi su stihovi zahtjevni. Suorganizator nastupa bio je grad Vrgorac, koji je posjetiteljima ponudio i lokalne specijalitete. Običaj njegovanja duha i tijela ustanovljen je prije nekoliko godina kad je u Frankfurtu predstavljena Istra. Savezništvo književnosti i turizma trebalo bi postati tradicija koja bi imala i pozitivnu financijsku stranu, jer izložbeni prostor na Sajmu poskupljuje iz godine u godinu.

Književnost i demokracija, kako ambiciozan naslov simpozija na Sajmu, u kojemu su sudionici bili svjesni ne baš velikih mogućnosti literature na tom području, ali također uvjereni da i književnost može potaknuti neke korisne, premda male korake u takozvanom postpolitičkom razdoblju. Suorganizator skupa bila je zaklada njemačkoga nakladnika Fischera Traduki u kojoj, što se tiče tema iz Hrvatske i njezina susjedstva,važnu ulogu igra prevoditeljica i promotorica naše literature Alida Bremer s radnim mjestom u Njemačkoj. Da bi se odmorili od velikih tema, autori su navečer čitali svoja djela u jednom jazz-klubu, izmjenjujući mišljenja o svome stvaralaštvu.

Jedna od glavnih tema ovogodišnjeg Sajma u Frankfurtu bila je književnost za djecu. O tome se govorilo na skupu pod naslovom Dječja književnost u zapadnoj i jugoistočnoj Europi i na hrvatskom štandu, a natuknice su bile: zajedništva, razlike, teme i tendencije u toj literarnoj vrsti. U raspravi su sudjelovali hrvatski, njemački i slovenski autori. Ovdje valja spomenuti da je zagrebački nakladnik Profil dobio drugu nagradu za svoj udžbenik Priroda i društvo u konkurenciji za niže razrede osnovnih škola.

Šetnja aktualnom hrvatskom književnošću bio je skup u kojemu su pod vodstvom Svjetlana Lacka Vidulića sa zagrebačkog Sveučilišta govorili Sanja Lovrenčić, Ivana Šojat Kuči, Edo Popović i Ludwig Bauer. Stvarno zanimljiv sastav srednje generacije hrvatskih autora, od kojih su neki već bili gosti Sajma u Frankfurtu, a jedan od njih, Bauer, predstavio je roman Zavičaj, zaborav prije na Frankfurtu nego u Zagrebu. Bauer, potomak podunavskih Švaba, opisuje lomove u traženju nacionalnog identiteta više svojih junaka u različitim sredinama u domovini i inozemstvu. Traženje nacionalnog identiteta jedna je od važnijih tema i u suvremenoj njemačkoj literaturi I Ivana Šojat-Kuči govori u romanu Unterstadt o sudbini Nijemaca u Osijeku, o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo ni pisnuti. Ljubitelji jednog od najprevođenijih hrvatskih autora na njemačkom govornom području, Ede Popovića, Miro Gavran, jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca u inozemstvu, u Frankfurtu je predstavio četiri romana na četiri jezika, jednu i na kineskom!

Posljednjega dana hrvatskog nastupa predstavljena je knjiga bilježaka slikara Josipa Vanište Skizzenbuch 1932–2010. Iza otvorenih vrata, koju je pripremila novinarka iz Zagreba Nives Gajdobranski. Bivši ravnatelj Goetheova instituta u Zagrebu Wolfgang Eschker istaknuo je u nadahnutom i strastvenom govoru da je Vaništa bio ne samo veliki slikar nego i vrstan književnik te da će njegov Skizzenbuch ostati nezamjenjivo djelo u razumijevanju moderne hrvatske likovne umjetnosti i kulture uopće, a sâm sam se osvrnuo na najveću temu u Vaništinim bilješkama u kojoj govori o posljednjim danima velikoga pisca Miroslava Krleže. Nakon promotivnih govora o Skizzenbuchu prikazan je film Željka Senečića o slikaru i zasigurno književniku Josipu Vaništi, čija bi proza trebala ući i u domaće antologije.

Posljednja točka u programu hrvatskoga nastupa u Frankfurtu bila je tribina AMAC-a, Društva studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta u Njemačkoj, u čast 80. rođendana hrvatske književnice Irene Vrkljan, koja desetljećima živi na dvije adrese, u Berlinu i Zagrebu. Ona nažalost nije mogla biti u Frankfurtu, ali njezino su djelo uspješno predstavile Dragica Anderle, Aleksandra Brnetić, Eva-Maria Damasko i Katica Kiš. Irena Vrkljan pripada vrhu hrvatske književnosti te je mnogo prevođena i na njemački, a jedno njezino djelo već dulje čami u ladici jednog ovdašnjeg nakladnika.

Hrvatski nastup na Sajmu bio je unatoč organizacijskim slabostima uspješan, bio je ono kako se kaže njemački Klein aber fein ili, u nešto slobodnijem prijevodu, „malen, ali lijep“. Iskustva dobivena na Sajmu trebat će iskoristiti u pripremama za nastup iduće godine, a one bi trebale započeti – odmah.