Unaprijed izgubljena bitka

Lidija Zozoli

Kazališna sezona u Zagrebu započela je premijerama komedija u Gavelli, kazalištu Komediji i Kerempuhu. I dok su posljednja dva kazališta repertoarno okrenuta komediografskim tekstovima, Gavella to ne bi trebala biti. Baš kao ni HNK u Zagrebu, koji je protekle sezone na repertoaru Drame imao dvije komedije. Samo temeljem toga moglo bi se tvrditi kako komedije na repertoarima mnogih hrvatskih kazališnih kuća nisu tamo slučajno. Razlozi većega broja komedija izvedenih protekle sezone, a taj se trend nastavlja i u ovoj, mogu biti različiti.

Drama brojčano gubi bitku pred komedijom: prizor iz predstave Drama o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića

Kada bi komedije na repertoarima bile rezultat repertoarnoga promišljanja o odgovoru kazališne umjetnosti na situaciju u društvu, tada bi ih se moglo nazvati izravnom reakcijom na dugotrajnu ekonomsku krizu i recesiju. Dakle, odgovorom na sve ono što običnoga građanina, a potencijalnog gledatelja, svakog dana bombardira s novinskih naslovnica i malih ekrana, utječući izravno na stanje u njegovu novčaniku. Pribroje li se tomu katastrofe poput potresa i poplava, čini se da se u hrvatskim kazalištima i ne bi smjelo igrati ništa drugo osim komedija, mjuzikala i vedrih opereta. Jer to su naslovi koje publika traži i koji, što je ravnateljima kazališta bitno, pune kazališne blagajne. Ipak, srećom, nisu sva hrvatska kazališta podlegla toj „liniji manjeg otpora“ i uprizoravala samo komedije u protekloj sezoni. Izbor komediografskih naslova je, baš kao i u slučaju dramskih, nerijetko motiviran i periodičkom modom pojedinih autora. Naime, najteže na hrvatske scene stižu suvremeni dramski tekstovi bilo domaćih, bilo stranih autora, a najčešće se komedije (i drame) biraju uvjetovane obljetnicama (okrugle godišnjice smrti ili rođenja klasičnih pisaca) ili trenutnom modom. „Biranje po trenutnoj modi” značilo bi da se u hrvatskim kazalištima periodično izvedu komedije Freyna i Ayckbournea, a od domaćih najzahvalniji je Držić. Ostali autori uglavnom stižu na repertoare stihijski i to zahvaljujući redateljima koji povremeno uspiju uvjeriti ravnatelje kazališta kako su upravo Stephen Greenhorn, Janus Glowacki, Steven Berkoff, Rona Munro, braća Presnjakov ili neki drugi u svijetu poznati pisci ono što njihovu kazalištu treba. Neki put, iako rijetko, postupak je drukčiji pa ravnatelji znaju što žele i traže redatelje koji će određeni kazališni tekst za njih postaviti.

Iako se nerijetko povede rasprava o repertoarnoj neprofiliranosti pojedinih, a ponajprije zagrebačkih, kazališta te o velikom broju tradicionalnih i neinventivnih (mislimo li pritom inovativnih, a ne tek vješto napravljenih) predstava, činjenica je da zagrebačka kazališta imaju i vrlo profilirane repertoare i isto takvu publiku. Pa ako su naslovi neinventivni, oni su rezultat nastojanja ravnatelja da zadrže vjernu publiku i da je izborom naslova i žanra navedu da nastavi posjećivati upravo njihovo, a ne neko drugo kazalište. I razumljivo je, kada su sve druge mogućnosti iscrpljene, ostaje uvijek fond djela dramske književnosti koji se nalazi u obveznoj lektiri srednjih škola.

Sve navedeno zbiva se u svrhu preživljavanja. Ravnateljima je najlakše izabrati naslove svjetske dramske književnosti, pridodati im nekoliko imena profiliranih i potvrđenih domaćih dramskih pisaca i nadati se da će izabrani suradnici barem zanatski dobro obaviti posao. Jer u repertoarnim kazalištima ne nadaju se mnogo uspješnicama niti o njima toliko ovise kao što je to slučaj s privatnima. Ravnateljima kazališta u Zagrebu biranje naslova olakšavaju naputci Gradskog ureda za kulturu koji posredno nameću repertoarnu profiliranost kazališta. Tako su kazališta ugovorom obvezana izvesti tri do pet premijernih naslova godišnje, a oni se određuju prema formuli svjetska i hrvatska književna baština u skladnom omjeru između suvremenih tekstova i klasika te poseban poticaj za izvođenje djela živućih pisaca, potpomognut i izborom Nagrade Marin Držić Ministarstva za kulturu.

Repertoar je više od formule

To bi konkretno značilo da je HNK u Zagrebu u potpunosti ispunilo taj zahtjev. Adaptacija romana je u HNK Zagreb bilo i prije, a očekuju se i u ovoj sezoni, kada HNK uprizoruje predstavu Zagorka, adaptaciju Zagorkina života Ivice Boban koju će sama režirati, klasika i to još hrvatska odnosi se na Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže, dok je drama Adagio Lade Kaštelan afirmirani autor isto kao i tekst Ivora Martinića Drama o Mirjani i onima oko nje, čije je prvo uprizorenje bilo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. (To uprizorenje gostovat će na ovogodišnjim Gavellinim večerima.) U HNK u Osijeku također se drže tog načela te će ove sezone uprizoriti Krležinu Ledu (da ona na repertoaru Gavelle u režiji Borisa Svrtana ne bi bila jedina), Prolaznike Damira Petričevića i dramu Noela Cowarda Vedri duh. S obzirom da je na repertoaru toga kazališta ostao veliki broj komedija iz proteklih sezona, u Osijeku bi trebalo biti vrijeme za dramu. U varaždinskom HNK, osim obnove Šenoine Ljubice, na repertoaru je Šnajderova Držićem nagrađena Enciklopedija izgubljenog vremena u režiji Snježane Banović i Plautova Aulularija ili komedija o loncu u režiji Borisa Kobala. HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci sezonu će započeti Brechtovom i Weilovom Operom za tri groša u režiji Eduarda Milera. Podsjetimo da je osječki HNK tom glazbenom dramom u režiji Željka Vukmirice završio prošlu sezonu, a prije nekoliko sezona istu je u HNK u Zagrebu režirao Krešimir Dolenčić. U ovoj sezoni u Rijeci planiraju suradnju s HKD Teatrom i gruzijskim redateljem Davidom Dioashvilijem, zatim projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić radnoga naslova Dokovi te postavljanje ovog ljeta premijerno izvedene predstave Cirkus Destetika redatelja Aleksandra Popovskog u kazališnom prostoru. Kad se tomu pribroji opera, balet i naslovi koje će izvesti Talijanska drama (Sessomatto Dina Risija u režiji Paole Galasi, Michelsteadter Marca Colija i Euridice u režiji Lawrencea Kiirua), Riječane očekuje bogata i ne odveć konvencionalna kazališta sezona. Istarsko narodno kazalište nakon prošlogodišnje Wildeove Salome u režiji Damira Zlatara Freya kao prvu premijeru izvodi Čast, dramu Joanne Murry-Smith u režiji Ivice Šimića. U Dubrovniku sezona je počela još jednom adaptacijom Anouilhova Ženskog orkestra (prije dva ljeta uspješno su ga izveli Histrioni u režiji Dražena Ferenčine), ali ovaj put orkestrirana pod vodstvom Sulejmana Kupusovića.

Zagrebačka kazališta u protekloj su sezoni ostvarila manje ili više uspješne projekte. Najprofiliranije među njima svakako je Komedija, čija će prva premjera ove sezone, Posudi mi tenor, vjerojatno doživjeti istu popularnost, kao i nova postava Jalte. Ostatak sezone slično je osmišljen, tako da osim komedije Da, ministre i jednog Ayckbournea, postavljaju Gubec-bega i slave proslavu šezdesetu obljetnicu rada. U Kerempuhu će prva predstava zacijelo biti dobro posjećena. Komičan tekst i Mate Mišo Kovač kombinacija je kojoj mnogi neće odoljeti. Melodije borbe i pretvorbe Lucića i Dežulovića na noćnoj sceni i Ayckbourneova Kako voli druga strana (ili polovica) čine ostatak Kerempuhova repertoara. U Gavelli nakon Tartuffea pripremaju dramu Duh Margaret Edison u režiji Same M. Streleca, spomenutu Ledu te ponovno postavljaju dramu Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka u režiji Krešimira Dolenčića i Gogoljevu Ženidbu, koju će raditi Mateja Koležnik. Spomenuta formula za sastavljanje repertoara i ovdje je vidljiva. Proteklih sezona Gavella je dobila jednog Peer Gynta i San ivanjske noći Aleksandra Popovskog koje će zacijelo, uz Mjesec dana na selu, postati dugovječnom okosnicom repertoara.

Smijati se ili/i propitivati stvarnost

Ova kratka šetnja repertoarima kazališta trebala je pokazati sklonost komedijama koja, čini se, drastično raste u kriznim vremenima. Iako kazališne smotre poput Dana satire, Marulićevih dana ili Gavellinih večeri, pokazuju da se iznimnijima smatraju dramske a ne komične predstave, komedije prevladavaju. Činjenica je da kazališna kritika nerijetko ne ocjenjuje visoko komedije, za razliku od publike koja pak ne cijeni previše ono što se kritičarima sviđa. A drugi je problem taj što tek poneka predstava u komičnom tekstu pronađe dovoljno materijala za aktualizaciju i/ili temeljitiji osvrt na zbilju. Jer to često ovisi o umješnosti redatelja i dramaturga koji će i u klasičnom i u suvremenom dramskom tekstu naći dovoljno referencija kojima će dramski tekst akutalizirati na takav način da gledatelj u predstavi može prepoznati, nerijetko bolne, odnose i teme s kojima se i svakodnevno suočava. A vodvilj, dobro napisan komični komad ili farsa nerijetko ostaju na površini i općim označnicama dok sve ostalo prepuštaju drami. Svaki će se kazališni gledatelj složiti s tvrdnjom da je dobra, kvalitetna, zanimljiva predstava takva bez obzira o kojem se žanru radilo. Ljudi koji stvaraju kazalište najčešće se bore s time kako u zadanim okolnostima napraviti uspješnu predstavu zbog koje će kazalište biti stalno puno. U mnoštvu zabavnih ali nezahtjevnih kazališnih „proizvoda“ koji gledatelju pružaju odmor i odmak od zbilje, komedije su na središnjem mjestu. Nudeći zabavu bez upuštanja u probleme, one (iako je to oštro i jednostrano reći) trivijaliziraju položaj kazališta u društvu. Jer, u idealnom slučaju, kazalište bi trebalo imati mitsko središnje mjesto u očuvanju kulturnog identiteta nekoga naroda, a ako je položaj kazališta sveden na zabavu (pa čak i s klasicističkim „gorkim lijekom“ usred slatkog bombona), utjecaj će – čast iznimkama – također biti minimalan. A da bi se to promijenilo, potrebna je višegodišnja projekcija promišljanja kazališnih repertoara kojima bi publika ne samo dobivala ono što voli gledati nego i gledala ono što vrijedi vidjeti.