U početku bijaše ikona...

piše Ivana Podnar

Treći međunarodni skup ikonografskih studija, održan u svibnju 2009, tematski se pridružio obilježavanju 800. godišnjice osnutka franjevačkog reda. Treći broj časopisa za ikonografske studije Ikon donosi tekstove sa spomenutog skupa, u izdanju koje nije dojmljivo samo svojim, u Hrvatskoj jedinstvenim, multidisciplinarnim pristupom ikonologiji i ikonografiji, nego i bogatstvom priloga, više od 30 izvornih znanstvenih te preglednih radova, stručnjaka koji dolaze iz čak 14 zemalja svijeta. Skup su organizirali Filozofski fakultet u Rijeci, Teologija u Rijeci te Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, koji su zajedničkim naporima okupili vrlo raznolike perspektive na heterogenu umjetnost koja je nastala pod utjecajem franjevačkog učenja. Iako je franjevačka ikonografija kao izvorište imala Bonaventurine Legende maior, biografije sv. Franje iz 1266, ikonografski su se uzorci od zemlje do zemlje mijenjali i prilagođavali lokalnim kulturnim, povijesnim i religijskim specifičnostima te je upravo zato korpus radova, problemski i komparativno, istraživački svjež i poticajan. U uvodniku urednica Marina Vicelja-Matijašić navodi: „Treći broj Ikona tako donosi tekstove u kojima se raspravlja o ulozi ‘slike’ u franjevačkoj devocionalnoj praksi, franjevačkoj teologiji i ikonografiji Krista, novim ikonografskim motivima i atributima, hagiografiji i prikazima franjevačkih svetaca između povijesti, književnosti i likovnosti, liku Bogorodice unutar franjevačke pobožnosti te djelovanju franjevaca i širenju pobožnosti i ikonografije u izvaneuropskim zemljama.“

Počelo je u Assisiju

Najveći broj priloga predstavlja istraživanja na tlu Italije, ishodišnom mjestu franjevačkog reda koji je osnovan u Assisiju, a čije su freske iz Bazilike sv. Franje Asiškog često referencija u kasnijem slikarstvu posvećenu tom crkvenom redu. Četiri se rada izravno bave likovnim prikazima iz Assisija. Zbornik otvara rad Xaviera Barrala i Alteta s Universita degli Studi Rennes II, Francuska, koji se, kroz analizu scene poznate kao Potvrda pravila reda iz Gornje bazilike u Assisiju, u izvedbi Giotta i njegove radionice, bavi „političkim pitanjem“ – kakve je ideološke upute dobio Giotto za izvedbu ovog prizora koji uključuje papu Inocenta III. i sv. Franju, koji od njega prima potvrdu o pravilu novoosnovanog reda. Autor ne isključuje mogućnost da je samo pravilo reda uprizoreno na slici, s ikonografskom referencijom na antički prikaz carske audijencije te Traditio legis. Analizu likovnog prizora, koji prikazuje svečanu uspostavu franjevaca i u raspravu uvodi ključne subjekte i lokuse franjevačke ikonografije, nastavlja Alessandro Tomei (Universita degli Studi G. D’Annunzio, Italija), osvrćući se na političko i religijsko djelovanje Nikole IV, prvoga franjevačkog pape, koji je potaknuo obnovu fresaka spomenute Bazilike sv. Franje. Još je jedna specifičnost crkvenoga reda dobila svoju vizualizaciju još u 13. stoljeću – franjevačka propovijed koja izlazi iz tradicionalnih okvira da bi postala pristupačnija i bliža narodu. Prikazi propovjednika i njihovih slušatelja trebali su izazvati pobožnost i želju za iskupljenjem grijeha, a ikonografski ključni primjeri iz Assisija i Firence obrađeni su u radu Costanze Cipollaro (Institut für Kunstgeschichte der Universtät Wien, Austrija). Osim Giottovih radova u Assisiju, predstavljena je i ikonografija manje poznata slikara Puccija Capanne u Oratoriju Bratovštine flagelanata sv. Rufina. Claudia D’Alberto (Universita degli Studi G. D’Annunzio, Italija) u radu ukazuje na nerazdvojivost crkvenog i laičkog života u tom gradu tijekom srednjega vijeka, a taj dvosmjerni utjecaj nije mogao ostati ikonografski neutralan.

Dalje analize talijanskih primjera daju zanimljive komparativne uvide – Crkva sv. Franje u Udinama u likovnom programu pokazuje sličnosti sa San Fermo Maggiore u Veroni – prikaz Ljudevita IX. Francuskog, friz u gornjem dijelu duž cijele crkve i druge poveznice navode autora Alessandra Simbenija (Universita degli Studi di Firenze) na zaključak da one nisu slučajne te da je crkva u Veroni bila prikladnija kao model za crkvu u Udinama od velike Bazilike sv. Antuna Padovanskog. No možda je najvažniji rad u kontekstu referencija talijanskoga središta i periferije analitičko čitanje Pale iz Ottane (Sardinija), koje pokazuje lokalno specifičnu implementaciju Giottova uzora. Naglasak istraživanja Nicolette Usai (Universita degli Studi di Cagliari, Italija) jest lijeva strana poliptiha sa scenama iz života sv. Franje, koji na prvi pogled slijede Giottovu tradiciju, odnosnu vizualnu sliku Legende maior sv. Bonaventure, no na pojedinim se prizorima očituje utjecaj mnogo starijih izvora, kao i naručitelja, ottanskog biskupa Silvestra, koji je vjerojatno dao jasne upute (kao što je i veliki Giotto slijedio određene ideološke i ikonografske naputke). U srednjovjekovnoj umjetnosti Sardinije važno mjesto zauzima Nikodemovo raspelo s prikazom bolnog Krista, a Andrea Pala (Universita degli Studi di Cagliari, Italija) iznosi niz hipoteza o njegovu autorstvu i dataciji, suzdržavajući se od prenagljenih zaključaka u toj fazi istraživanja. Međutim, ističe nepobitnu sličnost Crkve sv. Franje u Oristanu i Sante Marie Novelle u Firenci, kao i golemo ikonografsko značenje Raspela, do danas čestog likovnog motiva lokalnih umjetnika.

Po Europi i preko Atlantika

No pojedini primjeri vezani uz franjevačku pobožnost na tlu Italije pokazuju jedinstvene posebnosti koje valja istaknuti; u kompleksu Samostana sv. Klare u Napulju nalazi se velika freska, koja uz Krista na jednoj strani prikazuje sv. Franju, sv. Klaru i ostale franjevačke svece, a točno nasuprot njima, na drugoj strani, članove kraljevske obitelji, među kojima su, najbliže Kristu, Robert Anžuvinski i njegova supruga Sanca di Mallorca. Taj semantički sukob, miješanje svetih i svjetovnih likova, navodi autora Vinnija Lucherinija (Universita degli Studi di Napoli Federico II, Italija) na pitanje o poruci koja se vjernicima željela prenijeti. I ovdje nedvojbeno dolazimo do neraskidive veze politike i religije koja se, vidjeli smo iz primjera, na različite načine probija u ikonografiju reda. Eksplicitna ideološka instrumentalizacija u svom je radikalnom obliku vidljiva u Jenskom kodeksu, čije ilustracije prikazuju odnos Češke utrakvističke crkve prema franjevcima, koji su bili žestoki protivnici češke reformacije. Scene sasvim otvoreno prikazuju franjevce kao pripadnike lažne Crkve (rimske), kao Anikriste, kao rušitelje i bezbožne ratnike, a prizorima ne nedostaje parodije i ironije te iznenađuju izravnošću. Jenski kodeks s kraja srednjeg vijeka ne samo što slikovito odražava društveno-političku situaciju, već formom i sadržajem vrlo originalno odgovara na izazove koje ona donosi, 400 godina prije pojave karikature.

Osim tog primjera franjevačke ikonografije u Češkoj, zanimljive su i njezine varijante u zemljama u kojima su franjevci bili slabo prisutni, npr. u Srbiji, gdje je franjevačku djelatnost promicala kraljica Jelena (Anžuvinska); ili pak u zemljama u kojima je franjevačka umjetnost još slabo istražena, kao primjerice u Mađarskoj, čiji se fresko-ciklus u Keszthelyju smatra jednim od najvažnijih u Srednjoj Europi, s razrađenim marijanskim ciklusom koji pokazuje djelomičnu sličnost s Giottovim u kapeli Scrovegni u Padovi. Također, vrlo su zanimljive analize franjevačke ikonografije u Litvi – Rűta Janonienë predstavlja ideje franjevaca opservanata na freskama Crkve sv. Franje i Bernardina u Vilniusu početkom 16. stoljeća, a Dalia Klajumienë opsežni Križni put u bivšem klaustru bernardinskog samostana u Tytuvënaju s kraja 18. stoljeća. Adam Jan Błachut donosi još jedan uvid u franjevačku srednjoeuropsku produkciju, točnije u ikonografske smjernice oltara reformirane crkve u Poljskoj, a Ikon zaključuju za nas vrlo zanimljivi primjeri franjevačke umjetnosti i arhitekture u Meksiku, koje predstavlja Heinrich Pfeiffer.

Hrvatski majstori (tik do Osmanlija)

Treći je broj Ikona posvetio dio tekstova franjevačkoj ikonografiji na području Hrvatske, ili pak, kao što je to slučaj s Jurjem Dalmatincem, radom hrvatskih majstora u inozemstvu. U tom je kontekstu važno istraživanje portala Crkve sv. Franje u Anconi, koje je poduzela Marijana Kovačević. Rad je fokusiran na prikaz sv. Ljudevita Tuluškog, koji se uobičajeno prikazivao s heraldičkim ljiljanima na odori ili u pozadini, no Dalmatinac je izveo sasvim originalno rješenje – svecu je u ruke stavio ljiljan, jer se, zbog velike visine na kojoj se na portalu nalazi, ljiljani na standardnom mjestu ne bi vidjeli. To je samo jedan od dokaza iznimne umjetničke inteligencije Jurja Dalmatinca, u čijim djelima uživamo i na vlastitom terenu. Rane prikaze sv. Franje u umjetnosti južne Hrvatske obradio je Igor Fisković, predstavljajući primjere iz Splita, gdje najstariji primjer iz kasnog 13. stoljeća ima portretne karakteristike, a slijede primjeri iz Zadra, Korčule i Dubrovnika. Ivana Čapeta predstavlja ikonografiju Bogorodice na poliptihu u franjevačkoj crkvi na Košljunu, vrlo važnu jer je riječ o prvom prikazu Bezgrešne na istočnoj obali Jadrana. Djela Baldassarea D’Anne u franjevačkim samostanima Dalmacije, Kvarnera i Bosne obradila je Ivana Prijatelj Pavičić, ističući važnost odabranih teoloških tema na prostorima u blizini osmanske granice ili unutar nje. Sanja Cvetnić također predstavlja sliku nastalu u osmanskoj Bosni – Povratak sv. Obitelji iz Hrama sa sv. Antunom Padovanskim, ispravljajući dosad krivo ikonografsko čitanje djela te pogrešnu lokaciju, a ujedno ukazujući na kompozicijski model P. P. Rubensa, koji je preko grafike stigao kao uzor do mjesta Petrićevci, 200 km od Banje Luke.

Treći broj Ikona donosi tekstove u kojima se raspravlja o ulozi ‘slike’ u franjevačkoj teologiji i ikonografiji Krista

Interdisciplinarnost kao ključ

Ikon donosi i druge jednako zanimljive radove, koji prezentiraju recentne istraživačke rezultate, primjerice iz Katalonije i Engleske, otkrivaju neobičnu simboliku životinja koja prati franjevačku ikonografiju, predstavljaju geneze pojedinih motiva, ukazuju na određene ikonografske paralele….

Na kraju, časopis zaključuju prikazi najnovijih izdanja, pozivnice za iščitavanje vrlo originalnih autorskih perspektiva – tu je knjiga Yvonne zu Dohna s temom muškog i ženskog doživljavanja Boga, na primjeru odabranih radova Rafaela i Michelangela; zatim knjiga eseja u seriji The New Middle Ages – Finding St Francis in Literature and Art, koja redefinira i objašnjava život jedne od najkarizmatičnijih osoba kasnog srednjeg vijeka; te djelo Sigurda Bergmanna In the Beginning is the Icon, koje sa specifičnog gledišta ukazuje na vezu vizualne umjetnosti i religijskog vjerovanja.

Dakle, pred nama je časopis koji zavidnim brojem internacionalnih autora, predstavljenih na više od 400 stranica u talijansko-engleskoj verziji, sa sažecima na hrvatskom, te uz navedene prikaze najnovije ikonografske literature, čini sjajan poticaj mladim istraživačima iz vrlo raznolikih područja da se upuste u interdisciplinarna čitanja i komparativne analize, a ujedno pokazuje jedan od poželjnih smjerova razvoja povijesti umjetnosti u komunikaciji s drugim disciplinama kao što su povijest, književnost, teologija, kulturologija.