Tragikomična, postmoderna odiseja

Zahvaljujući pojedinim književnim natječajima – npr. VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman – propozicije kojih u obzir uzimaju rukopise pisane svim štokavskim jezicima zemalja bivše Jugoslavije, ali i zbog dobre suradnje hrvatskih izdavača s kolegama (posebice iz Slovenije) te kao rezultat prakse širenja mreže podružnica pojedinih hrvatskih izdavačkih kuća u Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini, u prilici smo čitati sve veći broj suvremenih književnh djela pisaca iz susjednih zemalja. Također, sve su češći slučajevi da autori iz triju spomenutih zemalja nova djela najprije objave u Hrvatskoj, a tek potom u matičnoj sredini. Na taj način hrvatska publika dobiva mogućnost sveobuhvatnijeg uvida u suvremenu književnost zemalja iz regije, što istovremeno omogućava i smještavanje hrvatske književnosti u širi kontekst, uz istodobnu komparaciju i (re)valorizaciju. No za razliku od književnosti prijespomenutih susjednih nam zemalja čija su brojna nova djela u posljednje vrijeme u nas objavljena, recentna makedonska proza gotovo je potpuno nepoznata hrvatskoj publici. Naime, u zadnjih deset godina u nas su objavljene tek tri prozne knjige suvremenih makedonskih pisaca – Vrijeme koza Luane Starove, Razgovor sa Spinozom Goce Smilevskog i u biblioteci konTEKST koju uređuje Jagna Pogačnik, a zajedničkim snagama objavljuju EPH i Novi Liber, upravo objavljen roman Hrapeško Ermisa Lafazanovskog. Svjesna te činjenice, urednica je knjigu obogatila i opširnim pogovornim tekstom u kojemu prevoditelj romana Borislav Pavlovski donosi pregled razvoja suvremenoga makedonskog romana, kao svojevrstan putokaz hrvatskim izdavačima za kojim im kvalitetnim naslovima valja posegnuti kako bi makedonska književna scena domaćoj čitalačkoj publici prestala biti nepoznanicom.

Ermis Lafazanovski (1961) autor je više djela iz područja folkloristike i antropologije te dviju zbirki priča i pet romana. Kako prevoditelj knjige Borislav Pavlovski u pogovornoj bilješci naglašava, riječ je o piscu sklonu „postmodernističkim postupcima u koje upisuje elemente što izranjaju iz korpusa tradicijske kulture, s predznacima metaforičke i simboličke naravi“. Sve te odlike uočljivo su prisutne i u romanu Hrapeško, fabula kojega se temelji na baštini pikarskog romana – protagonist priče, Hrapeško, naivan je i prostodušan siromašak koji tražeći egzistencijalnu sigurnost kreće u pustolovinu te putuje (diljem Europe, ali i daleko na Istok), postaje sluga, mijenja gospodare i stalno upada u nove i nove nevolje, ali i stječe nova znanja i okušava se u vještinama dotad mu nepoznatima, postajući i majstorom u nekima od njih. Junakovo ime onomatopeja je (hrap, hrap) zvuka koji proizvode škare dok obrezuju lozu, uz deminutiv kao ironičan kontrapunkt robusnoj, snažnoj građi nositelja imena (kojega u početku i upoznajemo kao vrsna vinogradara). Atletska građa junaka pritom je u suprotnosti s blagošću njegova karaktera, što je samo jedan u nizu paradoksa i kontrapunktiranja, koji se iskazuju glavnom autorovom strategijom, svrha koje je u ironizaciji te uvođenju komičnih elemenata, ali i odašiljanju kritičkih impulsa spram klasnih i inih nepravdi.

Elementi postmodernizma uočljivi su i u fragmentiziranju teksta te suprotstavljanju visokog i niskog stila (a kao preslike situacije kada u društvu nisko rangirani pojedinac doseže viši status), pri čemu je ponovno naglasak na suprotstavljanju, odnosno već apostrofiranu kontrapunktiranju, što ga osim u već navedenim primjerima prepoznajemo i u tematizaciji dualiteta istok/zapad (Europe, dakako) i klasnih razlika. No kontrastiranje je i mnogovrsno kombiniranje, osim na tematskom planu, prisutno i u oblikovnoj razini, pa tako svoju pikaresku Ermis Lafazanovski obogaćuje elementima fantastike, magijskog realizma, ali i društvenokritičnog romana. Također, autor je sklon diskurzivnoj kombinatorici, pa rukopis uglavnom zasnovan na pustolovini i pisan na način blizak bajci (npr. učestala uporaba aorista, crno-bijela podjela likova, nadrealni elementi) na trenutke postaje prošaran znanstvenim, kvazipravničkim i činovničkim diskursom. Pritom se bajkovito ozračje, koje je rezultat junakova naivnog i prostodušnog pogleda na svijet iskazuje dobro odabranim filterom za registriranje klasnih nejednakosti, ksenofobije, napuhanosti buržoazije i drugih nepravdi, čije tamne mrlje na bijeloj, neiskvarenoj podlozi Hrapeškova karaktera bivaju lakše uočljive.

Uz šarmantan, duhovit i dinamičan prikaz dogodovština junaka tijekom njegovih putovanja, ali i njegov postupan osobni i identitetni razvoj, sazrijevanje i mijenjanje, koje se zbiva istodobno s usvajanjem novih vještina (oblikovanje stakla) Lafazanovski uvodi novi tematski sloj – umjetnost. Pritom se dotiče dvaju problema – čestih situacija kad ljubav za lijepe umjetnosti ustukne pred ljubavlju za lijepe profite te u zadnje vrijeme u nas iz raznih uglova (npr. eseji Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić te nedavno u izdanju zaprešićke Frakture objavljena knjiga Andrewa Keena Kult amatera) dotaknute problematizacije amatera u umjetnosti, odnosno granice koja dijeli amatera i diletanta od umjetnika. Jasno, s tom je tematikom neizostavno povezan i problem prosudbe kvalitete umjetničkog djela, čime se Lafazanovski također ne propušta pozabaviti, baš kao što piše i o žrtvama koje je umjetnik spreman podnijeti u slavu stvaralaštva.

Premda je radnja romana smještena u nedefiniranu prošlost (pretpostavljeno 19. stoljeće) autor povlači brojne analogije s vremenom sadašnjim, aludirajući pritom na aktualnu nam integracijsku i globalizacijsku stvarnost, uz kritički predznak dakako, pri čemu je oštrica kritike ponajprije usmjerena ujedinjenoj Europi, kojoj svi žude pripadati, ali postupno uviđaju da bivanje članom osim brojnih koristi iziskuje i ustupke, često čak i neželjene. U podtekst romana također je upisan jaz između juga/sjevera i zapada/istoka, odnosno tematizacija oholosti zapadnih Europljana spram pripadnika balkanskih naroda, „koji imaju jednu polovicu medvjeđeg mozga a drugu magarećeg“, a u koji je citat, treba li uopće naglašavati, ponovno upisan jedan dualitet, ali i implicitna poruka kako neznanje rađa nepovjerenje, pa čak i mržnju. Kako se bližimo kraju rukopisa, tako i posljednji, završni dualitet, odnosno kontrast biva sve jasniji, a prepoznaje se u tragikomičnosti cijeloga rukopisa, tragika kojega izvire iz katarzične poante o „odlasku kojim se dobiva mnogo a gubi sve“, dok je komika rezultat autorovih dobro promišljenih i znalački uporabljenih postupaka (ironizacija, karnevalizacija, satirizacija, farsičnost).