Tko je nama Mirjana?

Mladi hrvatski dramski autor Ivor Martinić (Split, 1984), student dramaturgije, autor je nagrađivanih drama. Drama o Mirjani i ovima oko nje praizvedena je 2009. u Dramskom programu Hrvatskoga radija, a iste je godine objavljena u časopisu Kazalište. Uprava Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu uvrstila ju je na počasno, prvo mjesto dramskoga repertoara u sezoni 2010/2011, u kojoj središnja nacionalna kazališna kuća slavi 150 godina postojanja. U kazalištu je praizvedena 18. veljače 2010. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Mestno gledališče ljubljansko izvelo ju je 4. ožujka 2010.

Kružna struktura drame o tajnici u nekom ministarstvu (Alma Prica) i njezinim odnosima s majkom Violetom (Branka Cvitković), bivšim mužem Simonom (Livio Badurina), uz pojavljivanje sadašnje njegove drage, Fani (Marijana Mikulić), ljubavnicima (Jakov – Siniša Popović i Lucio – Bojan Navojec), prijateljicom Grozdanom (Lana Barić), sa znanicom Ankicom (Vanja Matujec) i kćeri Veronikom (Maja Posavec) isprepleće se sa zrcalnom; početak, gubitak i pokušaj povratka ljubavi u replikama što se ponavljaju prikazuju apsurdnost trivijalne svakodnevice. Dramaturški je ključna tišina u kojoj se osluškuju glasovi oko subjekta, dubinska struktura drame nalik soul-glazbi, soul-struktura, analogna jazz-strukuri Matišićevih drama.

Autori predstave, međutim, predvođeni redateljicom Anjom Maksić Japundžić, predstavu, prostorno i uvođenjem braće Ahmetašević, razvijaju kodovima soul-kulture kao načina života, a ne kao dubinske strukture osamljenoga subjekta, predočujući prostore nastale iz medijske percepcije, kako bi se „destabiliziralo naše poimanje prostora, a time i naše poimanje subjekta“. U realiziranoj predstavi konkretizacija subjekta u nekoliko bachelardovskih katova, od bazena do posljednjega kata naslaganih kutija, dosta zbunjuje (a i jedan dio gledatelja ne može vidjeti neke prostore). Glumci, predvođeni Almom Prica, premda maksimalno angažirani, zato se ponekad i sami doimaju zbunjenima kodovima predstave. U znaku „premještenoga subjekta“ ponajbolje se snašla Vanja Matujec. Premijera 15. listopada 2010. povezana je sa slavnim otvaranjem tzv. Velikoga kazališta.