Snažan refleks jednoga doba

Iz postava izložbe, rad Mire Vuca (Snimio: Jasenko Rasol)

Priređivanje retrospektivne izložbe ili povijesnoga pregleda redovito podrazumijeva rizik. Naime uvijek iskrsavaju pitanja (ne)uvrštavanja nekog djela, odabira pojedinih autora, iščitavanja činjenica s iskustvom vremenske distance te naposljetku njihove kontekstualizacije, koja često ovisi i o estetskom i etičkom nazoru priređivača. Grupa likovnih umjetnika Biafra, koja je u Zagrebu djelovala od 1970. do 1978, jedan je od takvih primjera – djelovanja i djela koji su u svojem vremenu dobivali dvojake, pretežito žestoke reakcije, nailazili su na izričit otpor, pa i skidanje s izložbi, a i dan-danas se čini kao da se prašina nekako krivo slegla. O četrdesetoj obljetnici njezina osnutka viša kustosica Jasmina Bavoljak priredila je u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori izložbu Likovna grupa Biafra 1970–1978.

Dakle, da rezimiramo ukratko povijest. Riječ je o grupi kipara i slikara koje su se začeci nazirali još potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Činili su je Stjepan Gračan, Zlatko Kuzlarić Atač, Miro Vuco, Rudolf Labaš, Vlado Jakelić, Stanko Jančić, Ratko Janjić Jobo, Emil Robert Tanay, Đurđica Zanoški Gudlin, Ivan Lesiak, Branko Bunić i Ratko Petrić.

Zaštitni znak biafranaca jest dakako preuzimanje naziva afričke zemlje koja je u to doba bila simbol za glad i patnje civilnoga stanovništva. Potaknuti dakle kritičkim promatranjem aktualnosti, točnije (radikalnim) odustajanjem od uljepšavanja stvarnosti 1970. na 1. izložbi pod naslovom Atelier Biafra okupljaju se kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco, kojima se kao gost pridružuje Izet Đuzel. Već tada izbor izlagačkoga prostora – zagrebački Studentski dom Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma, u lijevom krilu zgrade zvanom Biafra, označuje bunt umjetnika spram tradicionalnih izlagačkih prostora, njihove politike, ali i želju za infiltracijom putem javnih prostora među šire društvene slojeve no što je uobičajena galerijska, muzejska publika.

Iz postava izložbe, rad Ratka Petrića

Već iz te činjenica proizlazi određen paradoks. Jer naposljetku njihova će se djela, nakon izlaganja na ulicama Metkovića i Opuzena i na drugim javnim površinama, doista ući u službene prostore. U tom luku od prve do posljednje, 15. izložbe, koja je doslovno i simbolički označila samouništenje grupe, desio se ulazak članova pod okrilje establishmenta – izlaganjem na Salonu, Salonu mladih, dobivanjem nagrada... Neki će od članova poslije i predavati na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Osim toga raskoraka između prvotnih počela umjetničke prakse do njezina instucionaliziranja, koji se događao i avangardnim pravcima i tendencijama, dolazilo je i do nesuglasica s ondašnjom Galerijom suvremene umjetnosti u Zagrebu, a i likovni kritičari iznosili su vrlo oštre kritike na koje su umjetnici podjednako burno reagirali.

Kada se na stranu maknu ti prijepori i očite zablude ili nespretnosti u manifestnim očitovanjima, ostaju činjenice kvalitete pojedinih dionica unutar zajedničkog okvira djelovanja. Važno je istaknuti kako su pripadnici grupe bili pioniri pokreta skvotiranja i da su anticipirali neke i danas relevantne načine društvenoga djelovanja i predstavljanja. Tako Jasmina Bavoljak uspostavlja zanimljivu poveznicu u obliku sličnih ciljeva i gotovo istovjetne artikulacije, između grupe Biafra i mladih koji danas djeluju oko AKA Medika u Zagrebu. Branko Bunić već se tada osvrnuo na problem očuvanja okoliša i zbrinjavanja nuklearnog otpada, čime se onda malotko bavio.

Biafranci su u Hrvatsku donijeli likovna rješenja bliska pop artu, napose Edwarda Kienholza i Georga Segala. Licemjerno je zapravo upiranje prstom i utvrđivanje da „nisu donijeli ništa novo“, jer se svjetski prihvaćene poetike, ma s kojim vremenskim odmakom, ionako podređuju vlastitom umjetničkom htijenju ili u suprotnom ostaju puka repeticija provjerenih likovnih recepata. Pročišćena morfologija Petrićeve figurativnosti, koja prelazi u snažnu simboliku i jetku ironiju, jedan je od najzanimljivijih autorskih identiteta novije hrvatske skulpture. Ivan Lesiak apartna je pojava – bilo u kiparstvu, napose u mediju reljefa, bilo na papiru u mediju crteža ili grafike, ideje je uvijek promišljao unutar formi nabreklih u žestini bespoštednih prikaza ljudske stvarnosti. Zlatko Kauzlarić Atač i Rudolf Labaš svojim su slikarskim ostvarenjima figuraciju na tragu Francisa Bacona implementirali u suptilnu kritiku suvremenoga birokratizma (Atač) odnosno u somnoambulizam groteskne seksualnosti. Nasuprot njima Vlado Jakelić njegovao je društvenu kritiku umivenu dopadljivim stilskim rješenjima fotorealizma. Naveli smo strane utjecaje, a valja spomenuti da su te međusobno različite poetike upijale i iskustva Krste Hegedušića, Miljenka Stančića (slikarstvo), Valerija Michielija (kiparstvo) i drugih umjetnika.

Iz postava izložbe, radovi Ratka Janjića Jobea

Uočavamo još jednu, dosad nezapaženu koincidenciju. Godine 1976. otisnuli su grafike i njima oblijepili oglasne stupove po gradu. Slični postupak preuzimaju danas najzanimljiviji predstavnici domaćega street arta – Puma 34 i Oko.

Znakovito je kako se oko nekih stvari žustro lome koplja, dok neke dosjetke, ujedno itekako očiti citati i prepisivanja, tako lagano i bez opiranja uklize u kanone. Ova izložba potvrđuje da bi ih valjalo – uvijek iznova – preispitivati. Neovisno o preferencijama ove ili one poetike, i kao skupina i kao zbroj individualnih umjetničkih uvjerenja biafranci čine nezaobilazan refleks određenoga vremena, odnosno pogleda na njega. Stoga zaslužuju i zastupljenost u pregledima kao što je stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti – u kojem su prešućeni.