Rasadnici, seminari i Crna škola

Ima ljudi koji misle da se zacijelo debelo dosađujem (u životu), pa jedva čekam da mi tko od znatiželjnih čitatelja / slušatelja uputi kakvo pitanje koje se tiče jezika, ali ima i onih koja se ne tiču samo jezika. Dospjela sam, eto, na glas kao osoba koja odgovara na pitanja, pa zašto to ljudi ne bi iskoristili?! Istina jest da na upite pristojno (a po nepisanom pravilu za intelektualne usluge – i besplatno) odgovaram, i to zato što su me tako odgojili – da pitanja saslušam, da se ne pravim da ih nisam čula i da na njih, ako znam, uljudno i odgovorim. Sama pak, u ulozi onoga tko pita, nisam te sreće, jer sve što sam uredno pitala – pa i pismeno – neke državne ustanove (npr. ministarstva) očito je prošlo mimo njih i ostalo mi je zauvijek neodgovoreno. No tako se – nepristojno – ponašaju vrlo često i oni kojima se ja potrudim odgovoriti – nema tu više ni hvala, ni drago mi je što ste mi odgovorili, jednostavno muk. Iskoristili su me, zadovoljili svoju radoznalost, razriješili poneku nedoumicu – i za njih tu priča završava.

Tako mi je nedavno jedna gospođa iz Rijeke, potpisana samo imenom (bez prezimena, što je također već postala uhodana praksa i nešto samo po sebi razumljivo te je sve manje onih koji uopće znaju da takvo predstavljanje nije pristojno), uputila pitanje „odakle potječe riječ sjemenište i zašto pod njom razumijevamo internat, učilište za buduće svećenike“. Napisala sam joj da ću to opširnije objasniti u jednom od idućih brojeva Vijenca, a njoj odgovorila samo kratko. Riječ-dvije zahvale na odgovoru, naravno, ni od korova.

Da bi se svećenik (stsl. sveštenik), osoba koja primi sakrament reda da obavlja svete obrede i crkvenu službu, osposobila za takvu službu, mora proći kroz višegodišnju obuku. Katolički svećenici pohađaju bogosloviju, što može značiti: 1. nauk o Bogu i božanskim stvarima, 2. školu za učenike tih disciplina (bogoslove). Odmah udara u oči da su riječi bogoslov, bogoslovija kalkovi (doslovne prevedenice) grč. theológos, lat. theologus, odnosno grč. theología, lat. theologia. Naravno, rabimo i taj grčko-latinski internacionalizam u obliku teolog, teologija, no ti se pojmovi ipak značenjski razlikuju od riječi bogoslov, bogoslovija. Kad govorimo o teolozima, imamo na umu završene studente, već afirmirane stručnjake za pojedina područja teologije, a ne više čovjeka koji o njima tek uči. Sama riječ teologija sastavljenica je pak od grč. theós, bog, i logos, riječ, govor, razum, znanost itd. Tako ona u mnogim riječima kao drugi element, -logija, znači upravo znanost o onome što kazuje prvi element (npr. petrologija, znanost o kemijskom sastavu, strukturi, postanku i rasporedu stijena, prema petro-, ono što se odnosi na kamen; mineralogija je znanost o mineralima, njihovu sastavu, svojstvima, podrijetlu i promjenama; bakteriologija znanost o bakterijama itd.). Po istom je modelu nastala i teologija, znanje i nauk o vjeri, bogu, božanskim stvarima i pojavama. U starijim hrvatskim spisima spominje se i naziv vjeroznanstvo. Kad već prekapam po starinama, ondje se spominje i oblik teolođija, prema lat. teologia, no to spominjem tek kao zanimljivost.

Bogoslovi, budući svećenici, boravili su prilikom svojega školovanja u sjemeništu, zavodu ili školi za odgoj svećeničkoga podmlatka. Odmah je jasno da sjemenište ima veze sa sjemenom, a kako su u nas stariji kalkovi mahom ih latinskoga jezika, tako se i sjemenište izvlači iz lat. seminarium (semen, sjeme; sekundarno spol, potomak), što prvotno nije bio zavod za bogoslove nego sadnica, rasadnik, doslovno: mjesto gdje se sije sjeme. Kad je poprimio značenje „rasadnika znanja“ i na ostalim (svjetovnim) fakultetima, a ne samo na bogoslovnima, seminar je postao temeljni oblik nastave na kojem se izvode praktične vježbe sa studentima. I moderna nastava nastoji biti što više seminarska nastava, da se izbjegnu predavanja ex cathedra i da nastava bude poticajna interakcija profesora i studenata. Lijepo zamišljeno, no iz vlastite prakse znam da se studenti vrlo slabo pripremaju za nastavu, da seminarske radove, linijom manjeg otpora, uglavnom prepisuju (uzimajući već i gotove radove starijih kolega), da ne čitaju ni primarnu ni sekundarnu literaturu, pa su današnji seminari sve prije nego u pravom smislu riječi rasadnici znanja. Seminar je, osim ovoga značenja, zadržao i ono drugo: sjemenište, bogoslovija, a seminarist je sjemeništarac, student bogoslovije, bogoslov. U starijem jeziku zvao se i stanište, stanišće, a osim sjemeništa, značio je i samostan („U ovi stanišći oliti manajstiri sabirali bi se svi dijaci“). Razumljivo, nekoć su samostani bili rasadnici znanja, pismenosti i cjelokupne prosvjete; u njima su bile škole, najprije za svećenike, no kasnije i za laike. Zanimljivo je da i škola, koja nam danas u svijesti najprije odzvanja kao odgojno-obrazovna ustanova (i kao zgrada u kojoj učenici pohađaju nastavu), zatim kao poseban smjer u znanosti i umjetnosti po kojem se njegovi sljedbenici razlikuju u pristupu od drugih svojih kolega (npr. filozofska škola), pa općenito pouka i iskustva (to mi je dobra škola da se s njima više ne upuštam ni u kakve poslove) i sl., u nekim jezicima čuva i svoja starija značenja. Tako u engleskom school – osim škole, naravno – znači i riblje jato (kitova, pliskavica i morskih krava ili dugonga), a u njemačkom Baumschule nije (kako bi nedovoljno upućeni bukvalno preveli) drvena škola nego rasadnik. Naime, ta riječ u starim germanskim jezicima znači i skupinu, mnoštvo, gomilu, jato, roj, ali i odgajalište, uzgajalište, jer se u svakoj školi učenici odgajaju (goje), pa se zato njezini polaznici zovu i gojenci. Glagol gojiti, da ne bude zabune, znači i hraniti, pýitati, toviti, debljati (npr. svinju), no u povratnom obliku – gojiti se – može značiti i uzgajati. U Vrbniku nad morem neće biti da se baš hvale debljanjem ili tovom svojih djevojaka kad pjevaju: „U tebi se goje po izbor djevojke“, nego ističu kako je Vrbnik, osim svojim izvanrednim položajem, nagrađen i time što se u njemu „uzgajaju“, „goje“ i prekrasne djevojke. Gojenac (možda je književno najpoznatiji Musilov Törless sa svojim patnjama) mladić je koji se školuje i odgaja u posebnom zavodu internatskoga tipa, kakvi su npr. u vojsci (vojni gojenac) ili u kojem svećeničkom redu (isusovački gojenac). Internat je pak takav odgojno-obrazovni zavod koji, osim nastave, pruža i cjelokupnu opskrbu (smještaj, hranu itd.). Izveden je od lat. internus, nutarnji, odakle je lako objasniti i glagol internirati, zatvoriti, ograničiti slobodu kretanja (doslovno: zatvoriti koga u unutrašnjost čega), a istina je i to da su mnogi gojenci to postali više silom nego milom.

Nećemo ostaviti za sjeme (čuvati bez potrebe, spremati – često se za neoženjene muškarce kaže da su ostali za sjeme) ni Crnu školu iz naslova niti će ona unijeti sjeme razdora (postati uzrok sukoba) između mene i mojih čitatelja, pa da me proklinju zatrlo ti se sjeme (kletva da tko nestane, da bude istrijebljen). Ljudi najčešće misle da je Crna škola, kako su u narodu znali zvati bogosloviju, nazvana tako po bogoslovima u crnim haljama. Što da se pravim važna?! I ja sam dugo tako mislila, jer se pučka etimologija zasniva na ovom što je najprije vidljivo (ili što je nekoć bilo najprije vidljivo), a to je u ovom slučaju crna boja halja polaznika bogoslovije (koja je na Kaptolu, u središtu Katoličke crkve u Hrvata, gdje se i inače može vidjeti više svećenika na kupu nego igdje drugdje u gradu). Mnogi ni danas ne znaju da ime te škole ne dolazi od boje odjeće nego od nečega sasvim drugoga. Evo kako je bilo.

Franjo Filipović bio je zagrebački kanonik od 1567. do 1573. godine. Često je ratovao protiv Turaka, pa tako i 1573, kad su ga Turci nedaleko od Ivanić-Grada zarobili i otpravili u Carigrad. Natezanja oko njegova puštanja na slobodu – najprije razmjenom s turskim zarobljenicima, a potom i novčanom otkupninom – otegnula su se, pa je vrlom kanoniku, što se kaže, „puknuo film“ te on prijeđe na islam i prozva se Mehmed(beg) / Mehmed(aga). Titule turskoga višeg staleža (beg, aga) dobio je zato što je bio hrvatski plemić. Prezime Filipović zadržao je. Na Kaptolu su to smatrali veleizdajom, pa su ga izopćili, razvlastili, a njegovu kuriju obojili crnom bojom i nitko nije htio u njoj stanovati. Godine 1578. biskup Drašković smjestio je u napuštenu kuriju bogosloviju i otada se provlači naziv Crna škola. Stopile su se dvije crne boje – ona od premazivanja kurije toga poturice s onom na mladim bogoslovima, budućim svećenicima. Zgrada je u 17. i 18. stoljeću služila i kao vojna bolnica, a nakon potresa u Zagrebu 1880. bogoslovija dobiva današnji izgled uza sjevernu kaptolsku kulu.

Da se sjeme vezuje uz znanje, lijepo prikazuju (još od 1830-ih godina) enciklopedijska i leksikografska djela francuske edicije Larousse, koja kao zaštitni znak imaju djevojku što puhanjem raspršuje sjeme maslačka da ga vjetar nosi na sve strane – uz tekst: Je sčme ŕ tout vent. Ne možemo predvidjeti na kakvo će tlo sjeme pasti. Mnoga i propadnu. No ako zdravo sjeme (znanja) padne na pogodno tlo, oplodit će se novim znanjima i spoznajama.