Prometej izgubljenoga zavičaja

„Zašto svi misle da smo loši ljudi?” pita sin oca u finalu skupoga talijanskog spektakla Baarěa, posljednjega filma čuvenog i vrlo omiljenog Giuseppea Tornatorea. „Zato što možda i jesmo… A možda samo zato što vjerujemo da možemo zagrliti cijeli svijet.“ Upravo u tu situaciju doveo se i domišljati redatelj nostalgičnom posvetom mediteranskom suncu, ljubavi i čarima odrastanja u malom mistu. Ovaj put to je bila Bagheria, slikovit gradić na Siciliji iz kojega je i sam potekao. Tornatoreov realizam u Baariji za razliku od prethodnih filmova više je podložan redateljskim intervencijama. Iako je osebujni Tornatore duboko svjestan kako u određenom kadru kamerom, manipulacijom planovima i trajanjem sama kadra može postići realizam, upustio se u skup, masivan i kompleksan projekt zbog kojega je svoje šarmantne minimalističke manire podredio pretiloj epskoj priči. A ta upravo zbog svoje duljine na trenutke djeluje prekrcano i neuvjerljivo. U njoj se sažima nekoliko desetljeća života obitelji u malom sicilijanskom gradu, od godina vladavine prije Mussolinija do današnjih dana. U središtu priče je o (na početku filma vrlo mlad) revolucionar Peppino Torrenuova (u prijevodu: novi toranj – ne Terranuova, nova zemlja, kako šaljivo neprestance ispravljaju svećenika na njegovu vjenčanju!) i njegova životna borba i burna karijera kojoj je podređena njegova obitelj i rodni grad. Prkoseći lokalnoj mafiji i mafijašu Don Giacintu, Peppino se priključuje drugoj jakoj mjesnoj opciji – komunističkoj stranci – i napreduje na političkoj ljestvici.

Djed-sin-unuk kao metafora društvenog nukleusa

Film bi se mogao opisati i kao skupa reciklaža svega iz talijanskog neorealizma, ali i kao svojevrsna mišanca Babajina Izgubljenog zavičaja i Prometeja s otoka Viševice Vatroslava Mimice. Ipak, ako ništa drugo, oskudnost uvjeta snimanja tih filmova mnogo je sugestivnija i bliža stanovnicima mediteranskih otoka nego što je to slučaj u Tornatoreovoj generalno ipak ušminkanijoj senzaciji. Primjerice, unatoč karizmi, Nereo Scaglia u tom bi talijanskom filmu bio vjerojatno namjerno ugušen u masi ispred kojih bi stajalo dvoje preglumljenih i, u ovom slučaju, nažalost, neuvjerljivih manekena (Francesco Scianna i Margareth Madč). Nesavršena gluma i minimalizam, što Tornatore u Nuovo Cinema Paradiso ili Malenoj ne skriva od gledatelja nego uživa u njima, njegova prividna nebriga o položajima likovima bilo da je riječ o statičnim ili dinamičnim kadrovima, tu je upadljivo tendenciozna. To ne znači da Baarěa ne kumulira zanimljive epizode (čak su glasovi i zvuk podređeni realizmu jer gledatelj povremeno može čuti pozadinske povike, uzvike, lokalne batude, laprdanja temperamentnih mještana baveći se onim što je prisutno u kadru), ali činjenica je da su one, iako vrlo životne, u posljednjem Tornatoreovu filmu, primjerice, radije ustupile prioritet pomalo zbunjujućim stilskim figurama (scene s volom u klaonici, ispijanje krvi, razbijena jaja). Čime onda Tornatore postiže toplinu u Baarěji? Najkraće rečeno: upornim pokušajima, iskrenim nastojanjem da prikaže stvari boljima nego što jesu, odnosno nego što su bile tijekom njegova odrastanja. Pritom mislimo i na sadržaje priče, kao i na tehničke detalje. S laičkoga je stajališta vrlo teško povjerovati u jednu od posljednjih rečenica koje na samrtnoj postelji ponavlja Peppinov otac („Politika je lijepa!“), ali Tornatore se kao scenarist trudi zakukuljiti tu istinu, postaviti je kao testament, kao posmrtnu želju čovjeka koji je u svojim posljednjim trenucima još dovoljno svjestan da može pričekati povratak sina kući ili ironično reći napornoj rodbini da mu konačno napišu koga sve trebaju pozdraviti na nebu (jer će inače zaboraviti).

Sa snimateljem Enricom Lucidijem (Malena, Legenda o pijanistu) Tornatore je postigao primjeren tretman svjetla, nijansiranu kompoziciju i bogat kolorit koji kao eliksir odiše optimizmom i vječnom mladošću, pa tako njihovo vizualno orgijanje i poetični stav, nekad djeluje i vrlo privlačno, nakićen s iljadu koluri i mnogo detalja, s kojima se redatelj neprestance kreće negdje na margini kiča i neuvjerljive idealizacije. A koliko god melankolični glazbeni trenuci koje podastire Ennio Morricone uistinu idealiziraju situacije koje prate, istovremeno ublažavaju gorak okus težih pitanja koja film otvara. Osim prijatelja Morriconea redatelju je ruku u filmskoj estetizaciji njegovih uspomena ponovno pružio i Massimo Quaglia (montaža). No kako je uljepšavanje istovremeno omiljen i varljiv princip s kojim manje iskusan redatelj realističnim motivima može dati svojstva koja u zbilji ne postoje, na vidjelo izlazi Tornatoreova proračunatost i oprez. Lukavo se povlači naglim montažnim rezovima (u drugom dijelu filma više se utječe zatamnjenju) koji su logični zahvati s obzirom na trajanje filma i stabiliziranje ritma, ali ovaj put izostaje dojam, inače redatelju imanentne, lakoće i spontanosti. Stoga se neki ključni rezovi u Baarěji doimaju kao teška životna odluka. Šteta što gledajući Baarěju zbog navedenih razloga, nespreman gledatelj nije u dobroj mogućnosti istraživati Tornatoreove profinjene kadrove jer, ako se ne ponavljaju, ma koliko zanimljivi bili, nemamo ih kad analizirati. Jer Baarějini kadrovi nisu duljega trajanja da bi se težilo vizualnoj jednostavnosti kao što je to slučaj u Babajinu filmu. Zbog složenijih kompozicijskih rješenja ili zavodljive pastelnosti, gledatelj je u neprestanu očekivanju dužeg kadra. Tom onirizmu, pak, Tornatore ovdje rijetko teži, osim u scenama koje s lakoćom, kao i uvijek, nose mali glumački dragulji – klinci. Zapravo, sve što se događa u Baarěji kao i u životu podređeno je njima. Scene koje ih uključuju ujedno su i najbolji dio filma. A ono što je konstanta u Baarěji, unatoč svim vjetrovima (izvorno naslov je filma Baarěa – vrata vjetra) je obiteljski sklad, harmonija svemira čija se važnost naglašava kako se film primiče kraju.

Veliku metaforu društvenog nukleusa, važnijeg od svih društvenih ustanova, prijatelja, vlastitih ambicija, mafije i političkih stranaka (u kojima su svi svima neka braća, rođaci i prijatelji), Tornatore svodi na liniju djed – sin – unuk. Šteta što se već s tog aspekta Baarěa čini kao dvoipolsatno autobiografsko lutanje sicilijanskoga Prometeja za davno izgubljenim zavičajem. Naime, cijeli taj ukrašeni životni ciklus koji se zatvara sa zadnjom scenom unučića Pietra kad pronađe odgovor na pitanje je li mala muha preživjela, ganutljivo nas vraća na početak. Nakon duga citiranja slavnoga neorealizma, Tornatore pokušavajući zaustaviti tren odrastanja, motivima leta i trka, evocira nikoga drugog doli – Supermana, i doslovno objašnjava riječi koje je superjunaku ostavio njegov stari:

„Sin postaje otac, a otac…sin.“