Poezija nije dovoljna

„Da se danas pojavi mlad pjesnik Dragojevićeva talenta i da kao on potpuno odbije sudjelovati u javnom književnom životu, on kao pjesnik ne bi postojao“, riječi su književnice Olje Savičević Ivančević u središnjem razgovoru ovoga broja Vijenca. Iskrenost te tvrdnje čini se da precizno detektira jednu karakteristiku današnjega književnog života u nas, njegovu društvenu dimenziju, odnosno pripadnost milieuu ili književnoj skupini. Međusobna povezanost književnika ili pak povezanost književnika i kritičara nije dakako nikakva novost u povijesti kulture, ali Savičevićkine riječi ipak imaju zloguku notu – upozoravaju da bi eventualna izoliranost pjesnika danas mogla dovesti da njegova ignoriranja ili, drugim riječima, da sama poezija nije dovoljna za priznanje kvalitete. Koji su uzroci tomu? Je li riječ o činjenici da je „društveni život književnosti“, danas vidljiv u popularnim javnim čitanjima, književnim festivalima i predstavljanjima, toliko snažan u formiranju vrijednosne ocjene djela da fokus usmjerava isključivo na one koji u takvoj vrsti književne promocije sudjeluju? Ili pak o tome da je u moru pjesnika takva vrsta javne prisutnosti već nuždan prvi kriterij selekcije? Pitanja su dakako otvorena, ali sama tvrdnja književnice upućuje na bitnu dimenziju postojanja književnosti danas, bila ona povezana s činjenicom da je knjiga i roba (kako piše Gojko Borić u izvješću o Frankfurtskom sajmu knjiga) pa da joj je potrebna neka vrsta medijske prezentacije, bilo da talentirani pjesnici koji djeluju izvan takvih pogona možda i postoje, ali zbog načina djelovanja sustava ne znamo za njih, ili ne čitamo dovoljno o njima.

U svakom slučaju postoji barem jedna institucija u svijetu koja književnike prepoznaje, pa i otkriva, bez obzira na njihovu javnu eksponiranost, a to je Švedska akademija. Jasno, prigovori na izbor laureata oduvijek postoje, a potraga za ključem dodjele stalna je. Ipak, kako u temi broja piše Neven Svilar, Nobelova nagrada za književnost ostaje najrelevantnija književna nagrada, a vrijednost ovogodišnjega dobitnika teško će tko moći osporiti. O raznolikom opusu peruanskoga književnika Marija Vargasa Llose u ovome broju Vijenca piše Gordana Matić.