Poetično propitivanje identiteta

piše Josipa Bubaš

Kada bismo morali opisati izložbu Danice Dakić jednom rečenicom, bila bi to izjava umjetnice da „traži ljepotu kroz različitosti“. Doista, pojmovi interkulturnosti, multijezičnosti, multietičnosti tkanje su umjetničina stvaralaštva, ali oni se nikada i ni pod koju cijenu ne zadržavaju na tim pomalo pomodnim terminima. Bez obzira na teorijske slojeve koji ne nedostaju Dakićevinim radovima, kao ni savršena jasnoća i čistoća izvedbe, ti radovi odišu nečim mnogo većim od svega ranije navedenog, oni su naprosto jednostavna poetika ljudske egzistencije. Jednostavnim, ali značenjem natopljenim gestama oni progovaraju o nadi, tuzi, ljepoti. Umjetnica u nekim radovima bira marginalizirane skupine s kojima prolazi kroz stvaralačke procese, preoblikujući svakodnevicu u umjetnost, naglasivši time svu težinu njihove pozicije, ali i svu krhkost nadanja koje iz nje proizlazi. Jednostavno, pulsirajuće i... nešto što je u suvremenoj umjetnosti često pogrešno stigmatizirano kao trivijalno – lijepo.

Autoportret, kadar iz video projekcije

Premda se koristi medijem videa, slikarska vokacija Danice Dakić vidljiva je u gotovo svakom kadru. Tu svakako treba spomenuti i snimatelja Egberata Trogemanna, s kojim surađuje na svim radovima.

Na razmeđu dokumentarnog i fikcionalnog

Poetičnost i ljepota kadrova na čudan je način kompatibilna prikazivanju ne tako lijepe stvarnosti. Umjetnost Danice Dakić nalazi se negdje između dokumentarnog i fikcionalnog, gdje je dokumentarno poligon za podizanje priče na posve drugu razinu, nekakvu komunikaciju bojama energije, nekakvu čudnu transformaciju u prostore u kojima se riječi ne snalaze baš najbolje.

Treba pohvaliti i odličan postav kustosa MSU-a Tihomira Milovca, u kojemu je svaki rad dobio dovoljno prostora za prenošene atmosfere, a osvjetljenjem je stvoren gotovo kontemplativan ugođaj.

Isola Bella, 2007.

Na izložbi su prikazani radovi nastali u razdoblju od 1998. Već spomenuta tema – interkulturnost vidljiva je i u prvom radu, Warm-up iz 2008, zgodno postavljenu na samu ulazu izložbe, pomalo dislociranu od drugih radova. Rad je nastao u Mexico Cityju, a prikazuje trg Plaza de las Tres Culturas – na kojem su upisani tragovi različitih kultura – aztečke i kolonijalne (španjolske), ali i suvremenoga doba. Sam naziv trga propagira toleranciju i prihvaćanje različitosti, a umjetnica je postavivši balerinu na vrh jedne od zgrada stvorila efekt neočekivanosti i možda simbolički stavila umjetnost na krov, tj. iznad kulturnih i civilizacijskih razlika. Sljedeći je rad Zid, nastao 1998. Sastoji se od usporedno smještenih kadrova koji prikazuju usta ljudi različitih etničkih skupina koji na materinjim jezicima govore o sebi. Povremeno se iz roja glasova izdvaja jedan. No motiv Tornja babilonskog ističe jezik kao barijeru (zid) u razumijevanju prije negoli poveznicu između ljudi. Rad Casa del Lago također je nastao za vrijeme umjetničina boravka u Mexico Citiyju 2008/09. Zanimljiv je podatak da je za vrijeme Azteka na tom prostoru bilo jezero koje je po dolasku Španjolaca isušeno te je poslije napravljeno umjetno jezero. Taj povijesni apsurd odražava se prikazom Indijanke u tradicionalnoj odjeći koja sjedi u plastičnom čamcu na umjetnom jezeru. No sam kadar, dramatične stijene (umjetnog jezera), Indijankina crvena odora i mirnoća kojom ona odiše čine čitav prizor kontemplativnim. I upravo je tu karakterističan umjetničin dvostruki zaokret – zbilja je razotkrivena, ali unatoč njezinu apsurdu prizor zrači ljepotom. Tu ljepotu možemo pripisati umjetničinoj sposobnosti poniranja u skrivene i poetične ritmove života. Casa del Lago sastoji se još od efektno postavljene zvučne instalacije (snimke tradicionalnih pjesama iz plemena Huichola koje govore o tradicionalnim ritualima –lovu na jelene, sijanju kukuruza i kaktusu peyote) i videorada koji prikazuje klasicističku pergolu u kojoj je upisan teret kolonijalizma kao idealnu scenografiju na kojoj se pojavljuju i nestaju članovi obitelji iz plemena Huichola. Role Taking – Role Making (2004/05) složen je rad koji se naslanja na teoriju uloga iz socijalne psihologije. Umjetnica je pratila rad romskoga teatra Pralipe koji je iz Skoplja 1991. preselio u Köln i stanovnike romskih enklava Preoce i izbjegličkog logora Plementine na Kosovu. Isprepletanjem dokumentarističkih elemenata, insceniranih prizora i citata iz teorije uloga (koje izgovara psihologinja predstavljena kao tableau vivant) umjetnica propituje ulogu društveno propisanih uloga u oblikovanju identiteta. La Grande Galerie iz 2004. godine nastavlja se na Role Taking – Role Making. Fotografije snimljene kao inscenacije slika Proročica Nicolasa Régniera i Varalica Georgesa de la Toura koje i same svjedoče o povijesnim klišejima percipiranja Roma. Smještajući protagoniste u pozicije s reprodukcija (tableau vivant), umjetnica doslovno prepisuje uloge pripisane Romima te tako stvara prostor propitivanja predrasuda u kulturi i društvu.

Slojevi tuge i ljepote

Isola Bella rad je nastao 2007/08. u Zavodu za zaštitu djece i omladine, odnosno domu za zbrinjavanje osoba s duševnim poremećajima i invaliditetom u bosanskom Pazariću. Umjetnica je na dva tjedna u centru postavila filmski set – rasvjetu i scenografiju, koja je u ovom slučaju bila tapiserija s motivom rajskog otoka bez ikakva traga ljudske egzistencije, nastala u 19. stoljeću. Protagonisti rada, istovremeno publika i izvođači, štićenici su doma. Promjenom dnevnog ritma u izoliranoj zajednici njihova stvarnost i želje postali su poetična forma, a uvođenjem maski realnost je postala još izmaknutija, podcrtavajući tako dojam teatra mundi. Znakovito, na početku rada dječak u majici na kojoj piše talent izvikuje „gdje je publika?“. Otvoreni proces rada, gdje štićenici doma predstavljaju sami sebe, vidljiv je i u radu First Shot, koji je nastao spontano na setu. Mladić s Downovim sindromom i gluhonijema žena pod svjetlima seta počinju spontanu improvizaciju, koja korak po korak poprima dramaturške zaokrete u kojima se isprepleću dominacija, odbacivanje, prihvaćanje, potraga za svjetlošću. Prema umjetničinim riječima takav radni proces, ali i njegovi rezultati, nameću pitanja o biti talenta i uvjetima u kojima se on izražava. Primjerice, mladić koji nikada nije svirao klavir svirao je dojmljive improvizirane melodije u radu Isola Bella. El Dorado je nastao u povodu Documente 12 u Kasselu 2006/07. godine, a umjetnica je surađivala s mladima iz Hephata – doma za maloljetne izbjeglice bez pratnje. Muzej tapiserija, a posebno tapiserija El Dorado, koja prikazuje Aziju, Ameriku, Afriku i Europu, postali su pozadina za izražavanje tih mladih ljudi. Svaki na svoj način, trčanjem, ležanjem, repanjem o svojoj prošlosti, mladi su ljudi predstavili svoje strahove i nade, i sve to na idiličnoj podlozi, tapiseriji, koja, kao i u radu Isola Bella, čini snažan kontrast njihovu realitetu.

Uloga društva i jezika u kreiranju identiteta, rad s marginalnim skupinama (umjetnica pak tvrdi kako je svaka skupina za nekoga marginalna) i dominantna estetska komponenta obilježavaju umjetnost Danice Dakić. Njezini su radovi iznad svega poetični i sveobuhvatni, u njima se životni slojevi, od najbanalnijeg do visokoestetiziranog, prožimaju u čudnom skladu. To je umjetnički svijet koji se ponajprije doživljava, a zatim analizira, pri čemu se naknadno otvaraju novi slojevi tuge i ljepote.