Plodovi gnjeva

Dugometražni redateljski prvenac Guillerma Arriage, negdašnjega kućnog scenarista Alejandra Gonzáleza Ińárritua (Pasja ljubav, 21 gram, Babel) zasigurno ne pripada njegovim najboljim scenarističkim radovima, ali nije ni tek blijedo podsjećanje na njih. Nezavisnoj američkoj drami Ravnica u plamenu ipak bi se moglo predbaciti nedostatak autorskog kadra koji su u Arriaginim ranijim predlošcima prepoznali Ińárritu i snimatelj Rodrigo Prieto – kadrovi redateljeva debija jesu kompozicijski uredni, ali nisu dio – specifičnoga registra koji bi ga razlikovao od polusvijeta televizijske sapunice ili patetičnih američkih drama.

Otuđenjem i dominantnom samoćom Arriaga gradi napetost

No dobro. Kako Arriaga uza se nije imao ni Prieta ni Santaolallu, oslonio se na ono što najbolje zna i u tom je segmentu Ravnice u plamenu ostao i zanimljiv. Arriagini stilizacijski rezervati u atipičnom pripovjednom sklopu (višestruka naracija) osnažuju Ravnicu u plamenu, nota bene, od sinegdohalnoga početka – spaljena kamp-prikolica – pa do predvidljivih montažnih repeticija na samu kraju filma. Ipak, gledateljima koji su samo došli pogledati kvalitetnu dramu s pravom će se učiniti da se u prvoj trećini filma Arriaga malo izgubio. Naime, izlagački podsustav kojim je redatelj želio regulirati narativni tijek u toj je fazi kaotičan. Opterećen je načimanjem relevantnih likova u srednjim planovima te jednako tako važnih odnosa (među kojima je i onaj otac – kći) koje smo, unatoč njihovu doprinosu priči, poslije prisiljeni zaboraviti, Arriaga se po onom Altmanovu pravilu lišava onoga s čim u cijeloj toj gužvi ne zna što bi napravio (samo što je to pokojni Altman češće radio prije početka snimanja filma). Kako je Ravnica u plamenu zamišljena kao niz kronološki potpuno razbacanih epizoda iz sadašnjosti i prošlosti, nedostatak jasnijega postupka uokviravanja u tom ranom stadiju (ma koliko on rudimentaran bio) može se loše odraziti na pozornost gledatelja, ali i percepciju žanra. Ali samo u prvoj polovici filma. Arriaga je (ne)namjerno htio biti žanrovski pretenciozan, a ostao neprecizan. Jer koliko god nekom gledatelju, konkretno u ovom slučaju, bila zanimljiva igra detekcije i prognoza, Ravnica u plamenu malo podcjenjuje inteligenciju jer se praktički odgovori na sve trilerske dileme doznaju mnogo prije kraja, pa se samo čeka zaključak jedne drame. A ona je zapravo podijeljena u dvije paralelne priče o jednoj ženi i njezinim bližnjima, pri čemu se razdoblja iz njezina sadašnjeg i prošlog života premještaju i međusobno sudaraju. Nju, Sylviju, lijepu, uspješnu mladu poduzetnicu i hladnu nimfomanku igra dojmljivo ledena Charlize Theron, a uzroci njezine tajnovite hladnoće vezani su uz tragičnu pogibiju Gine i Nicka (igraju ih Kim Basinger i Joaquim de Almeida), koji su u žaru preljuba jednom davno počeli zanemarivati obitelji. Iako su rezovi za gledatelje u toj kritičnoj prvoj polovici filma pomalo zbunjujući i isprazni zbog kamuflaže kronološkoga ključa, gledatelj načelom eliminacije kadrova prateći najuočljiviju asocijativnu vezu (slična topografija – ravnica) lako može dokučiti koji je od likova miljama i godinama udaljen i otuđen od ostatka likova za koje ga vežu tek sjećanja. Ali kamo god Arriaga smještao svoje junake – bilo na hridine uzburkana mora (plave čistine) ili u osunčanu pustoš ravnice – ne utapa ih u romantičarskom polusubjektivnom kadru kako bi usred sveg tog otuđenja i dominantne samoće pokušavao graditi napetost. I u tome je jasan.

Potpuno suprotno, izbjegavajući panorame, on krati ta lutanja po krajoliku, školski se oslanjajući na montažu kako bi pogodio ritam koji generira sjetu i raspoloženje sveprisutne krivice koja nad likovima visi zloslutna kao mač. Hvalevrijednu potporu u stvaranju dojmljiva ozračja Arriaga je dobio i od glumačke ekipe. No, neočekivano, pored prelijepe i suzdržane Charlize Theron, Kim Basinger te (slabo uključena) Joaquima De Almeide, najzanimljiviju interpretaciju ponudila je nova nada američke kinematografije, mlada Jennifer Lawrence (ovdje igra kćer lika Kim Basinger). Za razliku od primabalerina iz svoje generacije, ta je djevojka osvježenje koje bi uz poman izbor uloga zasigurno moglo postati i perjanica karakterne glume američke kinematografije. Gotovo nevidljiva, vrlo zrela, promišljena, suzdržana, učena, ali opet prirodna gluma, bez facijalnih i gestikularnih ekscesa, gluma koje se možete nagledati i nikad vam neće biti dosadna (da budemo precizniji, primjerice, dvostruko stariji Danac Mads Mikkelsen ima takvu karizmu).

Djetinjstvo i mladost u Ravnici u plamenu koliko god bili problematični simbolično su osunčani i svijetli kao lijepe uspomene, za razliku oblačnog i tmurnog razdoblja zrelosti u kojima čak i u potpunoj životnoj slobodi ne možemo imati takav mir, ako ni zbog čega drugog, ono zbog nezadovoljstva i nezahvalnosti u prošlosti. Zbiljska autonomija Ravnice u plamenu gledateljima je vrlo uvjerljiva u tvrdnji da zapravo i obična igra, malo slatko podmetanje (kojega smo toliko često nesvjesni) može biti sudbonosno, ako krije i zrno patvorenog u sebi. A po tom kobnom obračunu plodovi zasijanoga vraćaju nam se stostruko. Odatle i metafora za Ravnicu u plamenu: ravnicu kao pramjesto bijega, čistine, slobode, koju para plamen, osjećaj krivnje, boli i – neizrecive tuge. Sinegdohom kojom se film i otvara Arriaga nas upućuje i na fizički izvor vatre što će u mislima gutati osamljenu Sylviju, koja ni trenutak nakon ljubavnoga zanosa ne osjeća malo spokoja. S onim što slijedi potvrđuju se njezini pokušaji da zaboravi, ali s navalom sjećanja (kao kakve usporedne stvarnosti) te dolaskom neutralne osobe (uvođenje lika stranca), ona će se suočavati s onim što je prošlo i još važnije – s onim što je već godinama čeka. Tako ponavljanje na kraju, izmjena nekolicine nizova zbivanja kojim Arriagina paralelna montaža vozi počasni krug, ima smisla. Stvarajući zaključak o istodobnosti tih nizova i njihovoj nedovršenosti, Arriaga oživljava nadu. Gradi ozračje in spe, oazu ljubavi u kojem se može naći utjeha za dušu izgladnjelu – osjećajem krivnje i srama.