Paradoksi i Perforacije

U Hrvatskoj je javno-privatno partnerstvo neko vrijeme, a to vrijeme nije baš u potpunosti prošlo, bila gotovo svakodnevna mantra, ne samo onih koji (misle da su) na vlasti. Kako to izgleda na konkretnim primjerima, recimo građevinskim, vidjeli smo, ali u kulturi, to jest kulturnoj proizvodnji i plasmanu kulturnih proizvoda, situacija je malo drukčija. Ili se barem tako nadaju osnivači Perforacija, novog festivala na nebu ionako prenapučenu manifestacijama sličnoga tipa, ali što ćemo kad je hrvatska kultura i dalje uglavnom festivalska.

Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo u predstavi Cefas

Drugo izdanje Perforacija – tjedna izvedbenih umjetnosti, prošireno s prošlogodišnjih Dubrovnika i Zagreba i na Rijeku, i dalje je, prema njihovu pokretaču i umjetničkom voditelju Zvonimiru Dobroviću, platforma za sve koji se bave izvedbenim umjetnostima, a posebno one koji to čine izvaninstitucionalno. Pritom je i u budućem kontekstu, kako uže kulturnom tako i širem, političkom, bitna stavka cjelokupne ideje njezina regionalna otvorenost, jer Perforacije računaju i na partnere iz susjednih država, ne nužno samo bivših jugočlanica. Činjenica je da rubnost onoga što se ne svojom voljom odaziva na problematičan termin alternativnog u kazalištu i plesu, a sam je performans poprilično, ponovno ne svojom voljom, rubna forma kao poseban žanr na tromeđi ostalih, zahtijeva određenu brigu koju institucije baš i nisu pokazale. Barem ne domaće. Stoga je ideja ovog festivala objediniti snage i učiniti samu scenu vidljivijom i prisutnijom.

Osnovni problem ovog festivala, i inicijative/ideje/koncepta iza njega, ujedno je i njegova najveća prednost. Ili obrnuto. Perforacije su zamišljene kao platforma koja prazninu popunjava gotovo bez ograda, koncepcijskih, žanrovskih, subžanrovskih, ideoloških, političkih, čak i kvalitativnih. Performans, kao najfluidniji među njima, neuhvatljiv kao kazalište, neotporan kao svaka izvedba, neovisan kao suvremena umjetnost i neučinkovit kao sve one skupa, laka je meta, pogotovo u kulturi s kulturnom politikom koja se ponajprije bavi gradnjom muzeja, zaštitom prirodnih fenomena i rijetkih vrsta te upisivanjem na UNESCO-ovu listu kulturne baštine. Performans zaista potpada pod neke od spomenutih kategorija, jer uz morešku zasigurno i Indošev karakteristični pokret zaslužuje biti upisan barem u hrvatsku listu nematerijalne baštine, dok bi ga, također, s druge strane trebalo zaštititi kao rijetku zvijer čija je vrsta pred izumiranjem. Ali Indoša nitko neće, kao vuka, pretvoriti u amblem političke stranke. Primjer je možda banalan, i nalikuje jeftinoj duhovitosti koja se služi paradoksom, ali, pogleda li se bolje, nije baš tako.

Damir Bartol upravo je zato prigodna personifikacija Perforacija, još živa za razliku od Tomislava Gotovca, za kojeg vrijedi gotovo sve što bi se moglo tvrditi za Indoša, pa i malo više. Ovaj festival dakle služi kako bi se povećala vidljivost, prisutnost i aktualnost performera i onih koji se performansom bave u sklopu žanrovski širega vlastitog opusa, ali i kako bi predstavile mlade, nove autore. U tome je samo jedna od potencijalnih kvaka ovog festivala-platforme, jer gubljenjem standardizirane pozicije koja od festivala očekuje i selekciju, pa samim time i kvalitativnu segregaciju, nestaje i spremnost da se razlučivanjem potvrdi, ili utvrdi vrijednost. Tako nastala masovka onda zaista jest sila s kojom bi se, u medijski iskrenijim i politički svjesnijim, pa i kulturnopolitički zainteresiranijim vremenima, moglo ozbiljnije računati. S obzirom na odjek prvog izdanja festivala, teško je reći da je njegov odjek bio više od redovitog izvještavanja o performerskim ekscesima.

Ukratko, nažalost, Labrovićevo mokrenje po Markovu trgu uvijek će biti zanimljivije od otiska Grubićeve ruke na zgradi Sabora ili Toljeva crvenjenja, i to je kontekst u kojem se Perforacije trude poduprijeti scenu. A scena sama sebe teško podupire, održava i izdržava. Pritom nije najveći problem nedostatak selekcije ili činjenica da ovisno o snazi pojedinih partnera u regiji festival neselektivno pristaje na programske kompromise, nego u nemogućnosti da u kontekstu bez kriterija postavi, barem načelno, one osnovne.

Zato i ove godine Perforacije izgledaju kao lista svega što se u Hrvatskoj može naći od relativno kvalitetnih radova u naslovnom žanru, uz dodatak nekoliko premijernih ili gostujućih kazališnih i plesnih produkcija, kao i radova koji su isključivo eksperimentalni iskoraci, ali ne u umjetničkom nego najprije u karijernom smislu. I to nije loše ni za same umjetnike, bila to nova ili već poznata imena, niti za sam festival. Eventualno za publiku koja neće imati laganu zadaću posjetiti baš sve što ovaj festival nudi, kao što će i profesionalcima, koje čeka i Simpozij o kulturnom menadžmentu pod vodstvom Michaela Kaisera i Davida Kitta iz vošingtonskog Centra za izvedbene umjetnosti J. F. Kennedy. Upravo je taj, možda i središnji dio Perforacija, ostvaren u suradnji s Američkim veleposlanstvom u Zagrebu i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, najbolji primjer spomenutoga javno-privatnog partnerstva. I ujedno, on je i dokaz da poprilično individualna forma kakav je performans ipak može funkcionirati i u skupini. Paradoksalno? Možda.