Optimizam s pokrićem

Tijekom enormno duge i plodne umjetničke karijere Ivan Kožarić u nas je, posve opravdano, stekao kultni status. Bez obzira za kakvim (ne)umjetničkim postupkom, materijalom ili medijem posezao, radovi će mu uvijek zračiti nesvakidašnjom svježinom i neposrednošću. Njegove skulpture, objekti, instalacije, slike ili crteži, a u posljednjih desetak godina čak i povremeni scenski odnosno zvučni performansi (nepravedno bi bilo ne spomenuti i više nego dojmljivu suradnju s art-rock-skupinom Roderick Novy) – promatramo li ih sa čisto formalno-izvedbenog aspekta – u velikoj većini slučajeva posve su jednostavni. Čak se mogu doimati i banalnima. Ali to je genijalna banalnost. Forma, sadržaj i autorov mentalitet, naime, u Kožarićevu slučaju bez iznimke čine neraskidivu, tipično kožarićevsku, cjelinu začudne snage i uvjerljivosti. Jednostavno, riječ je o umjetniku koji nas naprosto tjera da mu vjerujemo. A čini to već više od šest desetljeća!

Na recentnoj izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac Kožarić si zadaje konkretnu temu. Riječ je, kako se to već i iz sama naslova izložbe jasno vidi, o okomici. Takvo fokusiranje na točno određen likovni pojam/motiv nipošto nije novost u Kožarićevoj umjetnosti. Dovoljno je, primjerice, osvrnuti se na njegove nadahnute posvete nebu, što su veličanstveno kulminirale danas već pomalo legendarnom izložbom-akcijom održanom svojedobno na Cmroku. Tom su prigodom, prisjetimo se, Kožarić i danas nažalost pokojni Anto Jerković pozvali kolege i prijatelje na šetnju do popularne zagrebačke livade gdje ih je, kao jedini eksponat, dočekalo nebo, zasigurno najveći ready-made ikad izložen. Vratimo se, međutim, okomici. Simbolika okomice više je nego jasna; umjetnik od toga ne bježi. Upravo suprotno. Okomica redovito sugerira uzlet, smionost, znatiželju, posebnost, potentnost, prkos ili – Kožariću najdragocjeniju – slobodu. Svoje okomice on nipošto ne nastoji učiniti monumentalnima. Eksplicitna, a to znači isključivo fizičko-tvarna monumentalnost, oduvijek mu je bila strana i odbojna. Za razliku, dakako, od duhovne. Nisu, dakle, presudne dimenzije okomica, a nije to ni materijal od kojega su sačinjene. Važne su njihova usmjerenost te želja za rastom. I beskompromisna težnja – vjerojatno već i pogađate – k nebu.

Kristal, 2010.

Izloženo je nekoliko skulptura od gipsa, obojenog papira ili aluminijske folije, a nijedna od njih ne prelazi nekoliko desetaka centimetara u visinu. I brojni crteži relativno su malih dimenzija, a umjetnik ih izvodi uglavnom minimalistički. Katkada su okomice na njima istaknute mrljastim segmentima, ali nerijetko i posve istanjenim linijama. Osobito su duhoviti i zanimljivi crteži u olovci Uspon I i Uspon II, gdje se okomica, pomalo klimava i nesigurna, uspostavlja nizanjem vlastitih suprotnosti, a to znači horizontala. Kožarić je, naime, oduvijek volio prikrivene apsurde; oni su po mnogočemu bivali trajnim generatorom njegova stvaralaštva. Ili pak crtež flomasterom na papiru nazvan Duh lebdi. Nad crnom vertikalom nalazi se koloplet crvenih spiralnih linija. U samo nekoliko spontanih poteza umjetnik ukazuje na uzlet duha, a samim time i na njegovu superiornost nad materijom. A u crtežu Optimistična okomica – po kojem je nazvana i cijela izložba – krhkoj crnoj liniji ipak uspijeva izdići se iznad prijeteće i bezoblične mase, koja kao da kulja iz nekih mračnih dubina u pohlepnu nastojanju da proguta bilo kakvu slobodu i kreativnost. A tu je i skulptura Kristal. Taj simbol tisućljetne postojanosti i čvrstoće Kožarić izrađuje od papira! I čini to na iznimno uvjerljiv način. Ali kristali označavaju i uspon odnosno rast. Ekstremno polagan, ali istodobno i nevjerojatno postojan. Festina lente, govorili su stari Latini. Kožarić je tijekom višedesetljetne stvaralačke karijere doista žurio polako i strpljivo, ne obazirući se na trendovske, tržišne ili bilo kakve druge diktate i odnoseći se prema uspjehu kao nemilosrdnom grobaru bilo kakve kreativnosti. I dospio je daleko. Njegove su okomice doista optimizam s pokrićem!