Ogoljivanje kik-lopovštine

Kako funkcionira kazalište? Mnogi su se to pitali, mnogi su se prestali pitati, ali mnogi to čine i danas. Iluzija je za posljednje reći da imaju više razloga nego oni godinama, desetljećima, pa i stoljećima prije. A ipak, ostaje misterij koliko se i kako zaista može utjecati na društvo, ili barem nešto o njemu reći, samo preko dasaka, koje više ne znače život, a i nisu više ni daske. Kazalište je mogućnost nadahnuća i želje, jednako je pogrešno ako je iskorišteno za iskazivanje točnih stavova na netočan način, još je gore ukoliko pogrešne stavove (ako je to uopće moguće), iskazuje na točan način. Drugim riječima, je li lakše napraviti kvalitetnu, snažnu i dojmljivu predstavu s pogrešnim motivima, ili je pak manje strašno sve ono ispravno, svjetonazorno naše, aktualno i provokativno, učiniti negledljivim lošim režijskim i autorskim odlukama?

Uspješna scenska provokacija

Kiklop na Sceni Gorica ne pokušava na to pitanje odgovoriti ni za koga drugoga, nego sam za sebe i one koji iza njega stoje. No njih i nema tako malo, sudeći po medijskoj prašini koja se podigla nakon otkazivanja suradnje Senki Bulić, ravnateljici Pučkog otvorenog učilišta u sklopu kojega djeluje to kazalište. Ili „kazalište“, kako ga nazivaju oni koji smatraju da fenomen teatra definira isključivo Zakon. U režiji Ivice Buljana, jedina sačuvana satirska igra, i stoga odredbeni čimbenik jednog još dovoljno zagonetna podžanra, referentna je točka svevremenosti – nudi priču iz Odiseje, Euripidovu raspisanost forme koja se tek rađala i, na koncu, kao i svaki klasik, mogućnosti reinterpretacije.

Ivica Buljan, očito u novoj agresivnijoj fazi koja možda i ne znači kraj njegova opskurnog intelektualizma u kojem je otkrivao zaboravljene europske moderniste i književne zakutke kasnijih desetljeća, to je shvatio i po mnogočemu jedinstven antički relikt pretvorio u visokoenergetsku satiru vrijednu pokojega propalog sklopa slušnih stanica. Obratio se starim znancima iz art-rock-skupine Let 3, „rođenim performerima“ kako navodi Goran Ferčec, s kojima je odradio i Fedru i Marš. Dobio je time i više nego s gomilom studenata zagrebačke ADU i velikogoričkim break-dancerima, ali ne zbog Zorana Prodanovića u naslovnoj ulozi, nego zbog Damira Martinovića, čovjeka koji je zaista kadar sam nositi scenu, a ovdje posebno zanimljiva zbog toga što od naizgled nekontrolirane buke i bijesa odskače mirnoćom koja nije glumljena, ali je, baš zbog konteksta, najprije smišljena kao provokacija svima koji znaju tko je zapravo deblji kraj kreativne osovine Leta 3. U izvrsnom Frani Maškoviću, koji si je i predugo dopustio tek ZKM-ovu repertoarnu nužnost, oni su dobili kvalitetni kontrapunkt, najprije u odnosu donesenog i učinjenog, točnije u finom razlomku između iskonske i kao takve iskorištene izvedbenosti i nastudirane uloge praćene tehnikom i svime što čini glumca, dok je Marko Cindrić uspješno podbacio.

Njihovom zaslugom Kiklop je suvremena predstava koliko i antička, zaražena virusom raznolikosti i nesustavnosti, brutalno zavodljiva i istodobno banalna. Njezina je poruka ono što je već rečeno, sintagmama poput „u se, na se i poda se“ ili „Tko je jamio, jamio je!“. Vlast je – ovih dana se to vidi upravo i, nemojmo se lagati, isključivo njezinom željom da se to tako dobro vidi – uvijek kiklopska, samoživa, gladna čak i ljudskog mesa. I to je, vrlo jednostavno, ova predstava poprilično jasno, čak i brutalno, rekla. Zato je, na koncu, sličica premijerke završila na mjestu koje inače pokriva smokvin list, ali to je najmanja i najnevažnija izravna provokacija ove predstave. Sve to nije novo, niti komplicirano, ali godi zbog stila, hinjene neobuzdanosti i glasnoće. I zato što, prikazanim srazom nekadašnjih i sadašnjih bogova i satira, ona jest i satira, u izvornom i nešto suvremenijem smislu.