Od Senke do sjenke

Posljednjih tjedana poprilična se prašina, medijska, ali i politička, medijski posredovana, a dobrim dijelom i inicirana, podigla oko najave neproduljenja ugovora ravnateljici Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, glumici i redateljici Senki Bulić. Rasprava o tome koliko je politička volja, ili volja političara, presudna pri izboru ravnatelja takvih institucija, ili institucija koje nisu političke (a koje to, na kraju krajeva, nisu?), je li Senka Bulić zaslužila još jedan mandat ili je Velikogoričane uvrijedila i povrijedila svojim repertoarom, je li Scena Gorica uopće kazalište… još traje.

Ne treba imati iluzija, nema ravnatelja kazališta, od najmanjih regionalnih do središnjega nacionalnog, koji nije tamo i, ako ne ponajprije, političkim blagoslovom. U Hrvatskoj je tako. Demokracija je takva, ponekad je dobar sluga, ponekad loš gospodar. I Senka Bulić je u Veliku Goricu došla političkim dogovorom, i zagovorom. Promjenom političke slike najvećega grada u najvećoj blizini Zagreba, od 1. studenog 2010. ona više neće biti ravnateljica. Ne njezinom odlukom. I pritom medijska prašina neće pomoći. Kao ni činjenice.

Ali, činjenice, barem u kazališnom dijelu velikogoričkih godina Senke Bulić, kažu da je za pravu provjeru umjetničke ideje, na ravnateljskom mjestu potrebno barem dva uzastopna mandata. U prvom se formira struktura, u drugom se s njom radi. Tako je bilo sa svima koji su to prošli, i kao dokaz mogu se pogledati repertoari kakve su u prvoj godini prvoga mandata sastavljali, primjerice, Darko Stazić, Dubravka Vrgoč, Ana Lederer, Marija Sekelez… Činjenica je također da je Scena Gorica imala projektni, dakle drukčiji i suvremeniji pristup produkciji, i da je, možda baš zato, gotovo svaka redateljska kreacija tamo bila ponekad i bitno kvalitetnija od onoga što su sva ta imena, od Paola Magellija, preko Ivice Buljana do Saše Broz, ostavila u središtu zbivanja – Zagrebu.

S mnogim se kadrovskim i produkcijskim odlukama Senke Bulić nije bilo lako složiti, ali jest s osnovnom idejom – od Velike Gorice stvoriti Grad s kazalištem, Grad koji živi sa svojim kazalištem. Ona je u tome, uzdigavši u rekordnom roku Scenu Gorica na razinu iznad mnogih zagrebačkih kuća, uspjela. Hoće li netko nakon nje uspjeti barem održati tu razinu – opravdano je sumnjati.