Njiva i poje

Oko šest ujutro došljaka s kontinenta probude eksplozije. Panično skoči iz kreveta i istrči na balkon dok se odjek još širi po okolnim brdima i dok u vrt padaju neki tvrdi komadići, poput gelera. Njegovi domaćini, koji sjede u dvorištu i piju kavu, staloženo mu objasne kako je na drugom kraju sela Jakša Milin počeo graditi kuću, pa zato minaju, ali nisu dobro odmjerili količinu dinamita, pa kamenčići lete naokolo. Došljak se nato vrati u postelju, i ondje, znajući da od spavanja neće više biti ništa, udari razmišljati o tome jutrošnjem događaju i o njegovu značenju.

Kuća je na jugu vječna, a na sjeveru privremena

Najprije mislilac konstatira kako je to miniranje zapravo logično. Jer, treba napraviti mjesta za kuću, a to nije lako: selo se skutrilo pod brdom, svuda su strmi obronci, pa ako želiš dobiti malo ravnoga terena za gradnju, moraš ga oteti od planine. Tu su, dakle, mine neizbježne.

A neizbježne su pogotovo zato što kuća mora imati i temelje: potrebno je, dakle, razbijati i u dubinu, a ne samo u širinu. A tu se bez mina opet nikako ne može, budući da bi svaki drugi način uzeo dane i mjesece. Svuda je naokolo živac kamen, pa zato drukčije ne može ni biti.

Na kontinentu je, dakako, posve drukčije. Ondje, ponajprije, ima prostora koliko ti srce želi, pa samo izabereš i gradiš: ne moraš se boriti s nekakvim brdom ni stiskati kuću uz njegov obronak. Time jedna od faza gradnje sama po sebi otpada. A ona koja ipak ostaje obavlja se neizmjerno lakše nego na jugu: temelji se kopaju jednostavno, jer je zemlja meka i rahla, a uz današnje rovokopače i ostala čuda tehnike, to je obavljeno dok udariš dlanom o dlan. Nigdje nikakvih mina ni izbezumljena skakanja iz postelje.

Naravno, gdje je različit postupak, različit je i rezultat. Jer one kuće koje su urezane u brdo, a temelj im je položen u tvrdi kamen, te i stoje, i nema nikakvih izgleda da im nešto naškodi: niti se tlo sliježe, niti ima podzemnih voda, ni ikakvih drugih nevolja. A na kontinentu je druga priča: ondje se stalno pojavljuju klizišta, bujica prodire u podrum, obližnja stabla podižu tarac u dvorištu. Gotovo da bi se reklo: kuća je na jugu vječna, a na sjeveru privremena.

A to našega gosta s kontinenta – koji sad leži s rukama pod glavom dok mu jutarnji vjetrić donosi u sobu miris mora – nuka da svoja zapažanja još malo proširi, pa da zaključi i ponešto o tlu na kojem se živi na sjeveru i na jugu.

Na sjeveru je zemlja podatna, čini se kao da se sama nudi čovjeku na upravljanje i oblikovanje. Ali zato u nekim trenucima pokazuje svoje drugo lice: čim padne malo kiše, ona se pretvara u blato, pa otežava hodanje, usporava promet, čak se na trenutke čini da bi željela progutati sve što se po njoj kreće. Potrebno ju je krotiti i suzbijati presvlačeći je ciglom i asfaltom, a ona uvijek nađe načina da izbije. Na jugu je, dakako, suprotno: ondje je tlo tvrdo, kameno, pa se nikad ne raskalja i nikad ne urušava putove koji se po njemu načine. Zbog toga ni ljudi ne hodaju isto po jednoj i po drugoj podlozi: na sjeveru gaze čvrsto, da se ne okliznu, a na jugu gaze meko, da se ne ozlijede.

A različito se oni prema tlu odnose i onda kad je ono obradivo i kad ga treba kultivirati. Na sjeveru ima zemlje u izobilju, i u širinu i u dubinu, za plantaže i za duboko oranje. Ona ne traži mnogo truda, i gotovo da bi se reklo kako bi rodila i kad ne bi bilo ljudi da se oko nje brinu. Na jugu je posve drukčije, jer ondje prave zemlje zapravo i nema. Stvori se, doduše, nešto humusa pod borovima i oko planikina grmlja, nagrebe se nešto između škrapa. Ali, tko želi dobiti plodno tlo, mora zemlju krčiti od kamenja, mora je dovlačiti u košarama s udaljenih mjesta i mora dobro paziti da mu je ljetni pljusak ne otplavi. Na jugu zemlja nije nešto čega ima svuda oko nas i po čemu hodamo, nego je ona plod ljudskoga truda, kao da ju je svaki težak svojim rukama stvorio.

Zato je i odnos prema posjedovanju zemljišta na sjeveru i na jugu različit. Na sjeveru je zemlja nešto što postoji već i prije čovjeka, a nije čovjekovo djelo kao na jugu. Zato na sjeveru posjedovanje veće količine zemlje automatski znači bogatstvo, dok na jugu tlo postaje vrijedno tek onda kad ga čovjek oplemeni radom. Na sjeveru seljaci jedan drugoga pitaju koliko imaju zemlje, dok na jugu pitaju koliko im je stanje, jer stanje je nešto što je uređeno i privedeno kulturi.

Izlazi, dakle, da svatko ima svoje prednosti i svoje nedostatke: na sjeveru se živi na klizavu i nesigurnu tlu, ali je zato njegova plodnost uvijek sigurna; na jugu plodne zemlje može nestati, ali zato kuća stoji na čvrstim temeljima.

Logično je onda što ljudi i sami sebe vide različito na sjeveru i na jugu. Na sjeveru su više okrenuti zemaljskim vrijednostima, jelu, piću i ljubavi, pa o tome naveliko i u pjesmama pjevaju, a sve po uzoru na zemlju što stalno plodi i preporađa se. A na jugu su zaokupljeni nastojanjem da stvore nešto trajno, nešto što će se moći uspoređivati s kamenom po kojem hodaju i od kojega grade kuće.

Tako valjda radi i onaj Jakša Milin što sad na drugom kraju sela dinamitom kopa temelje. I, tu se naš gost sa sjevera, mislilac-amater – ustajući napokon iz postelje – odjednom prisjeća da on toga Jakšu i poznaje, čak je s njim jednom išao i na ribe. A ako je tako, onda će Jakša njega svakako pozvati na svečanost kad kuća bude završena. Tada će se valjda zapjevati i himna, i doći će na red i ono oj junačka zemljo mila. Tu će on i Frane pod zemljom podrazumijevati dvije posve različite stvari, ali tek će te različite stvari, uzete skupa, na potpun način oslikati ono što se u himni i željelo opjevati.