Nakon stoljeća opera u Šibeniku

Svaka najava koja je pratila hvalevrijedan operni blagdan, premijeru opere Medij (The Medium) Giana Carla Menottija u šibenskom HNK, navodila je kako je prošlo čak 97 godina otkako se posljednji put na 140 ljeta starim šibenskim kazališnim daskama održala – operna predstava. Nigdje se ne spominje ni nadnevak ni naslov predstave. A bilo je to 5, 7. i 8. prosinca 1913, kad je lokalni šibenski ansambl izveo operu Per l’amore (Za ljubav) domaćega skladatelja, anonimnog Antonija Orsinija, na libreto još anonimnijega pjesnika Nonkovića.

Inače, hrvatska praizvedba opere Medij dogodila se u Zagrebu, 9. veljače 1957, samo desetak godina nakon praizvedbe u New Yorku. Zagrebački Medij održan je u prijevodu Krešimira Sidora. Dirigirao je Demetrij Žebre, režirao Vlado Habunek, scenografska rješenja ponudio Božidar Rašica, a kostimografska Vanda Pavelić-Weinert. Iako opera Medij nije u Splitu nikad igrana, neka su druga Menottijeva djela ovdje ipak postavljena, a nisu drugdje u zemlji. 26. siječnja 1965. postavljena je opera Konzul (The Consul), a zatim je 12. prosinca 1971. izvedena i produkcija opere Maria Golovin. Kako je u to vrijeme splitsko kazalište bilo požarom uništeno, ta se posljednja održala u skučenu prostoru dvorane Doma brodogradilišta Split.

Prizor iz opere

Šibenski operni čin u obliku glazbenoscenske jednočinke već je sam po sebi važan događaj u glazbenom vremeplovu Krešimirova grada, ali to je samo polovica svečanosti dičnoga listopadskog datuma. Naime, uoči same premijere predstavljen je i svečani zastor Matka Trebotića, nazvan Šibenska molitva, kojim ugledni bračko-splitski slikar nadograđuje svoj Jadranski triptih. Nakon zastora u Splitu, Rijeci i Dubrovniku ugledni likovni umjetnik zaokružio je dojmljivu likovnu kvadriforu, koja bi se u poliptih imala preobraziti, prema nadanjima sama umjetnika, negdje u Zagrebu.

Nakon što je svečani Trebotićev zastor spušten, dirigentski štapić u ruci maestra Josipa Šega bio je podignut, i opera je mogla početi. Dramatski akcenti prvih taktova Menottijeva komada lijepo su odzvonili nevelikom unutrašnjošću školjke šibenskoga kazališta. Teatar je veličine Teatra Verdi u maestrovu Bussetu broji tristotinjak mjesta za publiku, a orkestarska rupa mala je i u nju stane svega petnaestak svirača. Dirigent Šego lijepo je izbalansirao zvuk komornog orkestra, a usprkos nemalim zadaćama u ritmičkom i intonativnom smislu, sve su svoje parte izveli izvrsno.

Pjevači na pozornici bili su odlični, a dodatni slador predstavi podaje i činjenica da su većina među njima – Šibenčani. Ponajprije Nera Gojanović Kljajić (Madame Flora), koja je glavni pokretač ove ideje, kao i genius loci glazbenoga života grada. Najiskusnija među svima Gojanovićeva je bila istinska zvijezda večeri, koja je svojom staloženošću i suverenošću udahnula poticaja i svojim mladim kolegicama. U cvijetu te mladosti najviše se istaknula latica darovite Martine Klarić (Monika), koja ima predivan glas i koju ćemo, uvjeren sam, još mnogo puta čuti. I Gordana Biondić (Mrs. Gobineau) i Marica Kolega (Mrs. Nolan), svaka na svoj način, oduševila je prepun auditorij. Dobar je bio i Alen Ruško (Mr. Gobineau), kojemu također ne nedostaje iskustva, a posebnu pozornost treba podati mladom Jakovu Biliću (Toby), šibenskom glumcu sa zagrebačkom diplomom, koji je u svojoj nijemoj ulozi pokazao koliko rječit može biti scenski iskaz.

Šibenčani su izradili i ono što je oko vidjelo: Sara Lovrić Caparin (kostimografija) i Branko Lovrić Caparin (scenografija), a tu inače vrlo opskurnu i priču i predstavu lijepo je svjetlećim nijansama optočio Joško Bakula. Redateljski posao obavila je Dora Ruždjak Podolski, promećući se sve više u prvu ligu hrvatskih opernih redatelja. Tako lijep razvoj domaćih nam umjetnika smanjuje potrebu za dovođenjem redatelja iz inozemstva. Konkretni primjer još je jedan slučaj potvrde nepisanoga pravila kako su gotovo svi recentni strani redatelji u Hrvatskoj odreda lošiji od hrvatske konstante i kičme Selem – Dolenčić – Prohić. Dora Ruždjak Podolski iznimnu je darovitost neporecivo demonstrirala u kreaciji toga Menottijeva djela, kad je u skučenosti prostora iskazala svima razumljiv jezik s mnogo riječi i rečenica.

Šibenska produkcija imala je sve elemente kojima mora obilovati operni pothvat koji računa na ambiciju i smjernu valorizaciju i publike i kritike. Sve čestitke!