Močvara okom umjetnika

piše Ive Mažuran

Park prirode Kopački rit osnovan je 1967, a nalazi se na sjevernoistočnome dijelu Osječko-baranjske županije, gdje Hrvatska graniči sa Srbijom. Riječ je o poplavnoj dolini i unutrašnjoj delti velike i vrlo moćne rijeke u obliku kuta što ga Dunav čini s jednom od svojih najvažnijih pritoka, rijekom Dravom, koja nizvodno od Osijeka utječe u Dunav kod Aljmaša. Zapadno od poplavne doline na uzvisini između osam i deset metara vrlo je staro selo Kopačevo (Kopŕcs), koje se u izvorima spominje već 1212. Po imenu sela cijela je poplavna dolina nazvana Kopački rit prema mađarskoj riječi rit, močvara, baruština (mocsár), odnosno močvaran, barovit i močvaran kraj (mocsaras, mocsaras vidék).

Visina je vode u ritu od davnine neposredno utjecala ne samo na vodostaj Drave nego i njezina rukavca Stare Drave, koja se nedaleko Bilja gubila u mreži ritskih kanala. Istodobno ona je plavila i okoliš, a na prostoru od lijeve dravske obale činila i riječni otok nasuprot osječkoj Tvrđi. Sve do 1730. na tom se otoku radilo, živjelo i umiralo. Tu je također 1695. bila podignuta prva osječka i najstarija pivovara u Hrvatskoj. Ukupna površina Parka prirode Kopački rit prostire se na 177 četvornih kilometara i jedno je od najvažnijih poplavnih područja u Europi. Na tom je prostoru zabilježeno više od dvije tisuće bioloških vrsta, od kojih su neke vrlo rijetke i ugrožene na europskoj i svjetskoj razni. Osim velikoga broja beskralješnjaka školjkaša, puževa, pijavica, vretenaca, leptira, obada i komaraca, znanstveno je dokazano postojanje nove vrste školjkaša pod stručnim nazivom Unio tumidus kopaciensis.

Bogatstvo života

Unutar močvare najveće je jezero Kopačko, najdublje Sakadaško (mađ. szakadás, raspuklina, prodor u nasipu), a međusobno su povezana brojnim kanalima. Tu je također najveće mrijestilište riba toga dijela Dunavskoga sliva s ukupno 44 vrste, od kojih su najzastupljenije riječni šaran, deverika, kečiga, smuđ, štuka, crvenperka, bodorka, linjak, krupatica i som. Najveći ulovljeni som u ritu bio je prava grdosija, težak 180 kilograma. Nepregledne bare, trščaci, šikare, šume, šumarci i vlažne livade iznimno su povoljni uvjeti za život mnogim sisavcima, odnosno jelenima, srnama, divljim svinjama, jazavcima, divljim mačkama, vidrama i divljim zečevima, kao i brojnim vrstama šišmiša. Jednako tako i za jedanaest vrsta vodozemaca, od kojih osam čine žabe. Iznimnu vrijednost Kopačkoga rita čini više od 290 vrsta ptica, od kojih se 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi u ritu. Neke od njih gnijezde se u velikim kolonijama, poput čaplje, bjelobrade čigre, velikoga vranca i običnoga galeba. Na tom području gnijezdi se i orao štekavac, zaštitni znak i simbol Parka prirode.

Od ugroženih ptica u Europi tu se također gnijezde crne rode, bijele čapljice i divlje guske, od kojih su najugroženije nekoliko stotina pari patke njorke. Za vrijeme proljetne i jesenske seobe Kopački je rit vrlo važno odmorište za mnoge vrste ptica močvarica. Otkako je Park osnovan, iz godine u godinu povećavao se broj posjetitelja Kopačkoga rita, silno iznenađenih veličinom i raznolikosti života na njegovu prostoru. Osobito brojem i vrstama ptica, ponajviše u doba kada one sele u toplije krajeve. Dugo je vremena šira javnost u Hrvatskoj jedva i znala za postojanje Parka prirode Kopački rit, osim maloga broja ljubitelja prirode, kojima je rit bio i ostao trajno odredište. Radi što lakšega i bržeg obilaska rita nabavljen je omanji motorni brod da bi posjetitelji ploveći samo dijelom kanala i jezera vidjeli sve njegove opće značajke, ljepotu i biološku raznolikost. Jednako tako i mnoštvo različitih ptica, vodenoga bilja i raskošnih cvjetova. Otkako je Park prirode osnovan, njegova je uprava uspješno poslovala, brinula za održavanje njegove cjelovitosti i vrijednosti. Dosta uspješno borila se i protiv krivolova i ribolova u ritu. Proglašenjem Hrvatske samostalnom i demokratskom državom, hrvatski je dio Baranje 1991. zaposjela srpska vojska, pa se tako i Kopački rit našao pod srpskom upravom. Nametnuta silom ta je vladavina proganjala hrvatsko i mađarsko stanovništvo, razarala i uništavala opća i osobna dobra. Nije, dapače, poštedjela ni Kopački rit postavljanjem nagaznih mina. Unaprijed se, međutim, znalo da je takvo stanje neodrživo. Već prije nego što je uslijedio takav rasplet događaja, zatražila je Hrvatska da se Park prirode Kopački rit uvrsti na popis vlažnih područja od međunarodnoga značaja, sukladno Konvenciji o vlažnim područjima od međunarodnoga značaja, osobito kao staništa ptica močvarica. Pozivom na sporazum postignut u Ramsaru (Iran), točnije Ramsarskoj konvenciji, potvrđen je i uvršten Park prirode Kopački rit 1993. u vlažna područja od međunarodnoga značaja i vrijednosti.

Istom od 1995, usporedno s osnivanjem općine Bilje, počela je i obnova javne ustanove Park prirode Kopački rit. Valjalo je krenuti od početka, preuzeti opustošeni dvorac u Tikvešu, urediti parkiralište za autobuse i osobna vozila nedaleko od ulaska u rit, sagraditi prijemni ured i osmisliti razne aktivnosti da bi boravak u Parku prirode bio što sadržajniji.

Za majstora fotografije Marina Topića i njegova sina Domagoja Kopački je rit bio i ostao neodoljiv izazov. Mjesecima i godinama valjalo je strpljivo čekati da se neka ptica ili koji drugi stvor u močvari pojavi na trenutak i nikad više. Zabilježiti okom kamere dva orla štekavca kako se bore u letu neponovljiv je doživljaj. Vjeran je i cjelovit također i preslik dijelova prostora koji obuhvaća močvara. Od mnoštva fotografija, izborom najboljih, pitanje je bilo kako ih pretvoriti u tiskanu fotomonografiju koja svjedoči o čudesnom biljnom i životinjskom svijetu. Pretvara ih zapravo od slike do slike pernatih i ostalih živih bića u bajkovitom krajoliku u hvalospjev, a još više jedinstven spomenik Parka prirode Kopački rit. Upustiti se u takav izdavački pothvat bio je vrlo hrabar, ali i vrlo rizičan pothvat za Topićeve, jer pripomoći sa strane gotovo da i nije bilo. U poslovnom pogledu nije u boljem položaju bilo ni grafičko i nakladničko poduzeće Grafika u Osijeku, iako je potkraj ljeta 2009. znalački i kvalitetno tiskalo monografiju Kopački rit.

Knjiga za svaku knjižnicu

Pisac ovih redaka našao se prvi put u Kopačkom ritu davne 1957. U to vrijeme bez posebne dozvole nije uopće bilo moguće ući u rit. Cijeli taj prostor bio je tada u sklopu Lovno-šumskog gazdinstva Jelen sa sjedištem u Tikvešu, čija se direkcija nalazila u Beogradu. Zapravo, bilo je to državno lovište kamo je predsjednik Jugoslavije dolazio u lov sa svojim gostima. Uprava Muzeja Slavonije u Osijeku ishodila je tada s pomoću nekih veza u Direkciji odobrenje da direktorica muzeja i nekoliko kustosa, ukupno šest osoba, mogu određenoga dana potkraj kolovoza doći motornim brodićem iz Osijeka do utoka Drave u Dunav kod Aljmaša i odatle krenuti uzvodno Dunavom, ući u Hulovski kanal, nastaviti ploviti do povećega pontona i čekati dolazak čuvara na povećem čamcu s vrlo snažnim motorom. Nismo dugo čekali i vozili se ritom za čuvarom više od dva sata. Slijedeći stalno čuvarev čamac stigli smo opet do pontona. Na njegovu odlasku srdačno se pozdravili. Jeli smo što smo ponijeli, malo predahnuli i pod snažnim dojmom svega što smo vidjeli šutjeli. Potom smo posjedali u brodić i zaputili se istim putom natrag u Osijek. Jedva što smo plovili nekoliko stotina metara naš se brodić zaustavio. Elisu je omotalo i zaustavilo vodeno bilje. Vlasnik brodića nemoćno je širio ruke, a kolege suputnici pitali što i kako ćemo dalje. Polazeći na put, više po navici ponio sam kupaće gaće, vjerujući da ću se negdje okupati. Bez imalo oklijevanja brzo sam se presvukao i skočio u vodu, zaronio i s dosta napora očistio elisu. U nastavku putovanja Hulovskim kanalom još sam nekoliko puta skakao u vodu i čistio elisu. Gledajući u cjelini, putovanje u Kopački rit bilo je prava pustolovina i neponovljiv doživljaj.

Prije dva tjedna, zajedno s obitelji, ne sjećam se više po koji put, stigao sam opet u Kopački rit. Zatekao sam na parkiralištu autobus prepun školske djece koja su stigla iz Hrvatskoga zagorja. Gledao sam ih i osjetio vrlo ugodno zadovoljstvo. Još veće bilo bi mi kad bi monografija Kopački rit imala svoje mjesto u svakoj školskoj knjižnici.