Mali veliki redatelj

piše Josip Grozdanić

Nakon što je davne 1967. odgledala izvrsnu biografsku gangstersku dramu Bonnie i Clyde, zasigurno najpopularniji i možda najuspjeliji naslov u karijeri Arthura Penna, glasovita filmska kritičarka Pauline Kael zaključila je da je riječ o djelu u kojem gledatelje iz ravnoteže ponajviše izbacuje nasilje bez sadizma. Prema njezinim riječima, okrutni zločini koje u filmu počine članovi obiteljske bande Barrow, osobe koje izgledaju obično i svakodnevno poput bilo kojega prosječnog čovjeka, na publiku djeluju mnogo provokativnije i šokantnije no kad bi ista nedjela počinili izgledom opaki ubojice. Uistinu, ono što je u vrijeme premijere jednog od najvažnijih filmova 60-ih ponajviše privuklo gledatelje bila je efektna kombinacija intrigantnoga revizionističkog pogleda na stvarne tragične događaje, križana s crnim humorom i nadograđena maestralnom režijom. Revizionizam u autorskom pristupu Arthura Penna ogledao se u odluci da gotovo sva zbivanja u filmu predoči iz vizure Bonnie Parker i Clydea Barrowa, ljubavnika koji su se tijekom velike gospodarske krize 30-ih godina prometnuli u zloglasne pljačkaše banaka i ubojice, a s primarnim ciljem da fascinantna završna sekvenca pogibije protagonista u izrešetanom automobilu bude što sugestivnija i emotivnija. Dvama Oscarima ovjenčani i sjajno glumljeni Bonnie i Clyde ubrzo je stekao kultni status jednog od najvažnijih filmova svih vremena koji pojedince s druge strane zakona i morala prikazuje na humaniji i simpatičniji način. Riječ je o ostvarenju koje i nakon više od četiri desetljeća podjednako dobro funkcionira kao dojmljiva i lucidno subverzivna slika Amerike 30-ih te kao vrlo inteligentna karakterna studija opskurnih amoralnih tipova koje općenito držimo zlikovcima, no koji također poštuju određene vrijednosti, uživaju u životu i nose se sa svakodnevnim problemima.

Arthur Penn na setu

Sklonost buntovnicima i marginalcima

Premda je tretmanom seksa, amoralnosti i nasilja u Bonnie i Clydeu revolucionarno izmijenio američku filmsku industriju te premda u filmsko-redateljskom opusu posjeduje barem još pet filmova koji uspješno odolijevaju zubu vremena i zahtjevnijim kritičkoanalitičkim prosudbama, kao i nekoliko manje zvučnih naslova, Arthura Penna tek rijetki drže uistinu velikim filmašem. Njegove tri redateljske nominacije za Oscara osvojene tijekom 60-ih za filmove Čudotvorka, Alicin restoran i spomenuti Bonnie i Clyde često se smatraju proizvodom vremena u kojem su se Pennov redateljski dar i autorski senzibilitet sretno podudarili s duhom razdoblja. Također, redatelju se često zamjeraju nedostatak artističke osobnosti i šire shvaćene prepoznatljivosti, činjenica da nije mnogo mario za Truffautov naputak o obveznoj inovativnosti u pristupu svakoj novoj priči i filmu, kao i predan rad na kazališnim daskama. Dakako, kao i sva pojednostavnjivanja i paušalne ocjene, i generalno nijekanje autorstva u filmografiji Arthura Penna u velikoj mjeri ne odgovara realnom stanju stvari. U praktički svim ostvarenjima umjetnik je bio trajno zaokupljen sudbinama društvenih marginalaca, njihovim unaprijed na poraz osuđenim pobunama protiv establishmenta, kao i poniranjem u složena psihološka stanja protagonista i pokušajima otkrivanja razloga zbog kojih postaju buntovnici i odmetnici, odnosno zbog čega rade to što rade. Penna su izrazito privlačile nerijetko ugrožene šire marginalne socijalne skupine i slojevi društva, poput arhetipskih američkih autsajdera Indijanaca u Malom velikom čovjeku te radnika i Afroamerikanaca koji se u Potjeri bez milosti sele u potrazi za poslom. Prema njegovim vlastitim riječima, Penna je u Potjeri bez milosti, gdjekad neopravdano podcijenjenoj adaptaciji romana Hortona Footea, osobito zanimao lik šerifa Caldera u interpretaciji Marlona Branda, lik čovjeka koji neuspješno pokušava ostati na pravoj strani zakona i morala. U intervjuu elaborirajući razloge svog interesa za rubove društva i ljude koji na njima žive, Penn je otkrio da su ga za to senzibilizirali teško djetinjstvo i školovanje na neobičnom i posve nekonvencionalnom koledžu Black Mountain u Sjevernoj Karolini. Govoreći o teškom djetinjstvu, osobito u svjetlu činjenice da su mu se roditelji razveli kad je malom Arthuru bilo svega tri godine, redatelj je svoje odrastanje usporedio s Truffautovim antologijskim naslovom 400 udaraca, za čiju je priču tvrdio da je frapantno slična njegovoj vlastitoj. A na koledžu Black Mountain glavni su predavači bili umjetnici iz njemačke škole Bauhaus, intelektualci iznimno široka obrazovanja i kulture koji su pred nacistima bili prisiljeni emigrirati u Ameriku, gdje im je bio zabranjen pristup akademijama i visokim školama. Stjecajem okolnosti koledž Black Mountain tako se pretvorio u svojevrsnu komunu, stjecište umjetnika s margine među kojima su bili i John Cage i Walter Gropius. U određenoj mjeri na Pennov senzibilitet prema obespravljenima i svim buntovnicima s razlogom ili bez njega utjecalo je i pogubno djelovanje senatora McCarthyja i njegov lov na vještice s crnim listama, koje su itekako bile raširene u vrijeme kad je umjetnik 50-ih godina započinjao karijeru televizijskoga redatelja kao pionir režije uživo prenošenih televizijskih drama. Nakon što je osobnim angažmanom pomogao u pobijanju apsurdnih optužnica protiv nekoliko glumaca, Penn je postao aktivni borac protiv društvenih odnosa i ozračja u kojemu se tako lako mogu gaziti nečija ljudskost i dostojanstvo. Napokon, ostale su zabilježene njegove riječi da su ljudi koji ga uistinu zanimaju društveni autsajderi. Prema Pennu, „osobe koje nisu marginalizirane i zapostavljene, bilo u emotivnom, psihološkom ili tjelesnom pogledu, mogu biti pogodne za reklamiranje i prodaju zdrave hrane, ali ne i za filmske junake. Bilo bi pametno kad bi društvo, želi li shvatiti u čemu griješi, više pozornosti posvećivalo ljudima koji mu iz ovih ili onih razloga ne pripadaju.“

Kadar iz filma Čudotvorka

Angažiran i provokativan autor

U svojim najuspjelijim filmovima Arthur Penn pokazivao je naglašenu sklonost realizmu i bavljenju temama rasizma, pohlepe, korupcije, nasilja, identiteta, odbačenosti i seksa. U priči o Billyju Kidu u vesternu Ljevoruki revolveraš iz 1958. redatelj donosi portret duševno nestabilna mladića, a prizorima s erupcijom nasilja na određeni način najavljuje Bonnie i Clyde te anticipira pojavu Sama Peckinpaha, koji će tri godine poslije snimiti prvi film. U društvu sa Sidneyjem Lumetom, Johnom Frankenheirom, Martinom Rittom i spomenutim Samom Peckinpahom, Arthur Penn je činio skupinu redatelja koji su u vrijeme krize filmske industrije revitalizirali američki film te ga iz studijske ere uveli u razdoblje novog, autorskog Hollywooda. Također biografska drama Čudotvorka, temeljena na drami Hortona Footea koju je Penn prethodno postavio u kazalištu, emotivnu storiju o slijepoj Helen Keller oblikuje na iznimno snažan, zreo i intrigantan način. U povremeno kruto režiranu no duhovitu i nekonvencionalnu revizionističkom epskom vesternu Mali veliki čovjek autor ironizira i razobličava mitologiju američke granice i Divljeg zapada, a pokolj Indijanaca na rijeci Washita moguće je interpretirati i kao prikaz pokolja Vijetnamaca na rijeci My Lai te jasnu redateljevu kritiku američke intervencije u Vijetnamu. Napokon, među šest najboljih Pennovih filmova pripada i opori noarovski krimić Noćna kretanja, realiziran pod literarnim utjecajem Dashiela Hammeta i Raymonda Chandlera, a filmskim Alfreda Hitchcocka, Roberta Altmana i Michelangela Antonionija. Storiju o razočaranom sredovječnom privatnom detektivu koji traga za nestalom 16-godišnjom kćerkom ocvale holivudske starlete redatelj oblikuje kao antidetektivski film u kojem protagonista dekonstruira kao simboličnog predstavnika reda i pravde, istodobno ukazujući na svu dekadenciju, amoralnost, poremećenost i egzistencijalnu izgubljenost pripadnika američkoga visokog društva.

Ako bismo željeli najkraće opisati djelo često podcjenjivana i zanemarivana Arthura Penna, mogli bismo se poslužiti parafrazom naslova jednog njegova filma. Nedavno preminuli Arthur Penn je bio mali veliki redatelj.