Ljekovitost pjesama

Imaginacija pjesnikova neizmjerljiva je, a njegov se poetski identitet preobražava i inovira u intelektulnoj i osjetilnoj snazi jezika. Struktura jezičnog izričaja u ontološkom smislu odgovara fundamentalnoj, konstitutivnoj arhitekturi pjesnikove osobnosti. Jezik pjesme cjelokupnost je njegova bića. „Pjesnik je posve sam sa svojim jezikom“, kako je to svojedobno istaknuo književni teoretičar Hugo Friedrich. U izboru i konstruiranju poetske forme pjesnik razmiče prostore unutarnje slobode otimajući se već unaprijed stvorenim obrascima ili književnim vrstama. Pjesnik Josip Sanko Rabar, upustivši se u divnu i nepredvidljivu avanturu pjesnikovanja, odabrao je u skladu sa svojim pjesničkim senzibilitetom strukturu minipjesme, raspoređujući stihove u osebujna metaforička viđenja: „Vatro, trebao bih se zapaliti da te shvatim“.

Pjesnikova imaginacija prilagođuje se „lirskim uzbuđenjima duše“ (Richard) koja žudi za intimnom, a istodobno egzistencijalnom komunikacijom s duhovnošću u kojoj se prelama harmonija i disharmonija čovjekova bivstvovanja, one neuhvatljive, neodređene i nestvarne preobrazbe života:

Već je šutnja pjesma, ako samo šutjeti znamo.

Već je pogled pjesma, ako se uistinu ugledamo.

Već je biti tu pjesma, ako si ti tu.

I pet ciklusa osebujne zbirke pjesama (Razgovor s Bogom, Igra udvoje, Dvopjev, Ranjavaš me i zacjeljuješ, Rastvaranje pjesme), pridonosi nesvakidašnjem poetskom ugođaju. Raskriva se vitalna, neposredna veza između pjesnika i imaginarnog Sugovornika. Pjesnik je i sanjar i vizionar, a ponajviše pjesnik koji propituje puls života i svijeta. Taj nadahnuti kolokvij nije isključivo fideistička ravnoteža, već oduhovljeno promišljanje čudesne i neraskidive veze između pjesnika i bitka pjesme i njezine vlastitosti. Polimorfnost i višeglasje proizlazi iz stvaralačke samosvojnosti i emocionalne proživljenosti koja generira pjesmu:

Pjevanje je žrtva. Radost što kaplje iz sprave za mučenje.

Kada ljubavi ne bih imao, bio bi to tek opijum koji ublažava bol.

Kad ljubavi ne bih imao, slova bi me prokazala.

Kad ljubavi ne bih imao, uzalud mi pjevanje.

Još samo da se usprkos ovom Zlovremenu obistine proročke riječi pjesnika Rabara koji vjeruje u smisao ljudskog bivstvovanja na Zemlji („Ipak je ova zemaljska kugla lijepa i neka se dalje vrti!“):

Znam da će procvjetati pustinja slova i smisao će iznova izrasti.

Pjesme će postati ljekovite.

Doista, bez namjere da mistificiranjem zamaglimo stvari, za koje i predobro znamo kako funkcioniraju u proturječnostima globalnih otuđenja, i ako ne dopustimo da nam apsurdnosti suvremenog svijeta zatrave srce i um, činit će nam se da je pjesmi sve moguće, jer ona kao astralni, otajstveni djelić živog Svemira potiče na traženje istinskih odgovora. Ona, neumorno, ustrajno u uvjerljivo inspirira, usprkos sveopćoj istrošenosti:

I raste pjesma. Širi se kao majčino krilo, kao utočište za sva bića.

Pjesma je kuća u kojoj se ljudi nastaniše.

Veselo gledaju kroz prozor pjesme u svojega malog i u svojega velikog pjesnika.