Vijenac 434

Naslovnica, Tema

Nobelova nagrada i književnost

Kroji li Nobel književne sudbine?

Otkad postoji Nobelova nagrada, bilo je onih koji su je osporavali i dovodili u pitanje njezinu relevantnost, bilo zbog navodne političke podloge, bilo zbog netransparentnog procesa dodjele. Ipak, činjenica je da je važnost Nobelove nagrade za književnost takva da su se mnoge književne sudbine prelamale zbog nje

piše Neven Svilar


Većina pisaca rado će reći kako su književne nagrade dobra i lijepa stvar, no da o njima ne treba previše razmišljati. No jedna nagrada izlazi izvan te kategorije, pa i izvan svih kategorija kada se govori ne samo o književnim nagradama nego i o nagradama općenito. Činjenica jest da je značenje Nobelove nagrade za književnost takvo da su se mnoge književne sudbine prelamale zbog nje. Posve su razumljive riječi ovogodišnjega dobitnika Nobelove nagrade, peruanskoga književnika Marija Vargasa Llose, koji je nedugo prije no što je dobio nagradu u intervjuu listu El Pais na pitanje razmišlja li o mogućnosti da nagradu dobije rekao kako iščekivanje nagrade može samo naškoditi piscu. „Misliti na to loše je za stil, pozni ili ne“, rekao je Llosa otprilike mjesec dana prije nego što je saznao veliku vijest iz Stockholma.

No velik je broj pisaca koji su, usprkos tome što su za svojih karijera pobrali golem broj nagrada i priznanja, čekali Nobelovu kao ozebli sunce nikada je ne dočekavši. Iako je ta tvrdnja u neku ruku doksa, možemo je pokušati potvrditi na najmanjem i najnereprezentativnijem od svih uzoraka – dvama primjerima, po svemu posve različitim.

Neobična žudnja Yukija Mishime


Japanski književnik Yukio Mishima, na Zapadu nažalost poznatiji po načinu na koji je dokinuo vlastiti život nego po epohalnim romanima kao što su Šumor valova, Poslije banketa i Zlatni paviljon, poduzeo je putovanje oko svijeta 1965, u sklopu kojega je odlučio posjetiti Stockholm kako bi pogledao mjesto gdje se dodjeljuje Nobelova nagrada. Svi Mishimini biografi potvrdili su činjenicu kako je samosvjesni književnik, kojemu nije nedostajalo povjerenja u vlastiti talent i književnu vještinu, očajnički htio dobiti konačnu potvrdu vlastite književne vrijednosti, i to potvrdu Zapada, te da nije slučajno bio u Stockholmu upravo potkraj rujna i početkom listopada, kada se proglašava dobitnik te jedinstvene svjetske nagrade. Dana 25. rujna 1965. japanski mediji saznali su da je Mishima u Stockholmu te su izvijestili kako je japanski pisac jedan od nekoliko kandidata nominiranih za Nobelovu nagradu, uz još jednoga japanskog autora, Junichira Tanizakija.


slika

Razočaranje Yukija Mishime po saznavanju vijesti da nije dobio Nobelovu nagradu, koja je pripala Mihailu Šolohovu, bilo je golemo, usprkos tomu što su ga svi uvjeravali da ne postoje „nominacije za Nobelovu nagradu“. Mishimina potreba za dobivanjem tog utjelovljenja vrhunskoga priznanja Zapada tada je bila u očitoj kontradikciji s njegovim novim proklamiranim književnoksenofobnim postavkama, počevši od 1966, i zahtjevima za „izbacivanjem svih inozemnih utjecaja iz japanske kulture i književnosti“, što je već kontradiktorno samo po sebi kada je riječ o autoru na kojega su snažno utjecali upravo europski autori, napose linija francuskoga modernizma počevši od Baudelairea. O kompleksnom odnosu velikoga japanskog pisca i Nobelove nagrade pisao je John Nathan, Mishimin prevodilac na engleski: „Mishima mi je u veljači 1965. godine rekao da želi Nobelovu nagradu i, štoviše, da bih mu trebao pomoći u tome da je dobije.“ Iako potkraj 60-ih godina nije bilo kladionica kao danas, koje daju omjere na potencijalne dobitnike Nobelove nagrade, i tada su spekulacije o laureatima bile jednako aktualne kao danas, pa su se tako 1967. pojavile glasine da je Mishima, uz Nerudu, Malrauxa i Becketta, jedan od četiri kandidata za nagradu, koju je posve neočekivano dobio Miguel Ángel Asturias. Godinu poslije, početkom jeseni 1968, još su se jednom pojavile glasine da će Yukio Mishima postati laureat Nobelove nagrade, no da je ovaj put to gotovo sigurno jer Nobel mora pripasti japanskoj književnosti. Mishima je bio izgledni kandidat, iako su neki spominjali i mladog i darovitog pisca i Misihimina rivala Kenzabura Oea (koji će laureatom postati 1994), kao i Yasunarija Kawabatu, tada možda i najpoznatije ime na Zapadu. Mishima je, zajedno s nekolicinom novinara spremnih da intervjuiraju novoga laureata, čekao objavu rezultatu u baru Kluba izdavača. Oko 7.30 Mishima je izašao iz telefonske govornice rekavši: „Dobitnik je Kawabata-sensei.“ Odmah potom nazvao je Kawabatu i čestitao mu. Drugo jutro u novinama je izašao članak U povodu Nobelove nagrade za Kawabatu koji je potpisao Yukio Mishima, sjajan kratki esej u kojem autor hvali opus laureata, a koji počinje rečenicom: „Dodjela Nobelove nagrade Yasunari Kawabati velika je čast za Japan i japansku književnost.“

Slučaj Andrić


Prema riječima Johna Nathana, „postoje ljudi bliski Mishimi koji tvrde kako je razočaranje zbog toga što nije dobio Nobelovu nagradu važan faktor u njegovoj odluci da oduzme vlastiti život“. Iako bi takvi zaključci u najmanju ruku bili banalna simplifikacija, svakako je istina da je nedobivanje Nobelove nagrade bilo od velika značenja za japanskoga romanopisca.

No ne moramo se baviti japanskom književnošću kako bismo razjasnili značenje Nobelove nagrade za književnike, jer sličan primjer, tek u ponešto drukčijem kontekstu, imamo i u vlastitom dvorištu. Sedam godina prije Kawabate Nobelovu nagradu za književnost dobio je „jugoslavenski pisac“ Ivo Andrić. Odmah nakon toga, s obzirom na značenje ondašnje „jugoslavenske književnosti“ u svjetskim okvirima, Miroslavu Krleži, književniku kojeg možemo staviti u isti kontekst s Mishimom isključivo u smislu njegova odnosa prema Nobelovoj nagradi, bilo je savršeno jasno kako on sam nagradu neće vidjeti. Krležina je reakcija bila analogna onoj Yukija Mishime. Krleža je sjeo i napisao vrlo pohvalan tekst o Ivi Andriću, piscu prema kojem nikada nije imao pozitivan odnos, razlog čemu je podjednako ideološki jaz između dva književnika kao i činjenica da su bili književno-estetski antipodi. I nakon Andrićeve smrti Krleža se još jednom prisjetio Nobelove nagrade za književnost: „Za umjetničku karijeru Ive Andrića doista nije važno, no ipak treba naglasiti, kako je svojim Nobelom pobudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku uopće, u cjelini. U tom pogledu, on je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne, do tog trenutka, više-manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisove Hasanaginice (za dugih dvjesta godina), zapadni svijet nije imao pojma. U historiji naše knjige, ime i pojava Ive Andrića prema tome predstavljaju nesumnjivo datum.“

I reakcija Maria Vargasa Llose nije se umnogome razlikovala od navedenih primjera, jer je saznavši da je dobio Nobela za književnost Llosa izjavio kako nagrada nije samo priznanje njegovu radu već i latinoameričkoj književnosti u cjelini.

Druga strana Latinske Amerike


U svakom slučaju Nobelova nagrada za književnost nedvojbeno jest iznimno vrijedna potvrda za svaku književnost, koliko god ona velika bila, no za manje književnosti riječ je o zaista epohalnu događaju. No isto je tako činjenica da bi u tom kontekstu možda bilo mudrije razgovarati ne o nacionalnim književnostima, nego o jeziku. A istina jest da je ovogodišnji laureat Mario Vargas Llosa, iako dolazi iz manje književnosti, zapravo dio velike tradicije književnosti španjolskoga jezika, što, jasno je, nije spriječilo velike proslave u Peruu nakon objave da je njihov književnik dobio nagradu. Sam Llosa malo je manje poopćio čitavu stvar, naznačivši svoj opus u okviru književnosti Latinske Amerike: „Mislim kako je zanimljivo da je latinoameričku književnost, kad sam ja bio mlad i počinjao pisati, praktički ignorirao ostatak svijeta. Činilo se da je Latinska Amerika regija u kojoj postoje samo diktatori, revolucionari i katastrofe. Sad znamo da Latinska Amerika može proizvesti također umjetnike, glazbenike, slikare, mislioce i romanopisce.“ Takvo Llosino promatranje vlastitog opusa u sklopu latinoameričke književnosti posve je razumljivo; uostalom, latinoamerički književni procvat, kojega je Llosa jedan od najpoznatijih predstavnika, bio je upravo nadnacionalna činjenica jer su njegovi najpoznatiji eksponenti dolazili iz gotovo svih latinoameričkih država – od Argentinca Julija Cortázara, Meksikanca Carlosa

Fuentesa, Paragvajca Roa Bastosa pa sve do Kolumbijca Gabriela Garcíje Márqueza, čiji je odnos s Vargasom Llosom sam po sebi tema za posebnu knjigu.

Nagrada za idealizam


Otkad postoji Nobelova nagrada, bilo je onih koji su je osporavali i dovodili u pitanje njezinu relevantnost, bilo zbog njezine navodne političke podloge, bilo zbog netransparentna procesa dodjele. Osim toga, često se može čuti i prigovor kako je Nobelova nagrada preskočila velik broj iznimnih pisaca na račun nekih imena koja su danas na rubu književnog interesa. Primjer koji se u tom kontekstu najčešće nudi jest onaj Lava Nikolajeviča Tolstoja. Ako je to i legitimna napomena, neke stvari trebalo bi jednom za svagda malo pojasniti. Naime, slabo je poznato kako u razdoblju od prve dodjele Nobelove nagrade 1901. pa sve negdje do početka Prvoga svjetskog rata nije zapravo bilo jasno za što se Nobel za književnost ima dodijeliti. Naime, sam Alfred Nobel nedugo prije smrti izmijenio je oporuku te najveći dio imetka namijenio osnivanju nagrada za izvanredna postignuća u književnosti, medicini, kemiji, fizici te, njemu posebno važno, za nastojanje za postizanjem mira u svijetu. No problem je ležao u tome da su njegove upute o utemeljenju i organiziranju nagrade u svih pet kategorija napisane u nekoliko rečenica, na samo jednoj stranici njegove oporuke, što je poslije izazvalo niz problema u dešifriranju posljednje volje slavnog izumitelja. Posebice se to odnosilo na nagradu u kategoriji za književnost, jer je Nobel u oporuku stavio kako nagrada za književnost treba pripasti onomu tko ostvari „najizvrsnije djelo idealne/idealističke tendencije“.

Problem leži upravo u čitanju toga „idealno/idealističko“, jer riječ idealisk na švedskom ima više značenja. Povjesničari književnosti upravo to drže razlogom zašto neki od najvećih svjetskih književnika početka 20. stoljeća, na čelu s Lavom Tolstojom, nisu dobili nagradu. Akademija se prvih desetak godina tako držala prilično rigidna, ako ne i pogrešna čitanja oporuke Alfreda Nobela, pa su tako dobitnici u tom razdoblju pisci čija se književnost može podvući pod nazivnik idealistička – od prvog laureata Sullyja Prudhommea te nekih danas manje čitanih autora kao što su Bjřrnstjerne Bjřrnson, José Echegaray, Giosuč Carducci, Rudolf Christoph Eucken, Selma Lagerlöf i Paul Heyse.

Pri osporavanju Nobelove nagrade spominju se i druga velika imena svjetske književnosti, poput Joycea ili Prousta, no treba reći da mnogi od njih naprosto iz ovog ili onog razloga nagradu nisu stigli dobiti (najčešće ipak zbog prerane smrti).

Neosporiv laureat


Kako god bilo, spekulacije oko Nobelove nagrade i raznorazne teorije nikada neće nestati.

Nakon europskoga seksteta laureata, počevši od 2004. i Elfriede Jelinek, mnogi su očekivali da će ove godine nagrada otići izvan Europe. Štoviše, zagovornici tvrdnje da Nobelovu nagradu treba promatrati, prije svega, kao geopolitičku činjenicu, nagađali su da bi ove godine nagrađeni trebao doći iz SAD-a, i to ne samo zbog toga što je posljednji laureat Nobelove nagrade iz te velike svjetske književnosti bila Toni Morrison sada veće davne 1993, već i zbog vrlo raširene teorije o bojkotu američke književnosti za vrijeme administracije Georgea W. Busha. Raspirivanju takvih priča zasigurno nije pomogao ekskurs bivšega tajnika Švedske akademije Horacea Engdahla, koji je potkraj svoga mandata izazvao veliki skandal nazvavši američku književnost uskogrudnom, provincijalnom i opsjednutom sobom da bi zadovoljavala kriterije za najveću nagradu. Nakon što je prošle godine Engdahla zamijenio akademik Peter Englund, a Georgea Busha Barack Obama, mnogi su očekivali da će nagrada brzopotezno odletjeti u SAD, pa je mnoge iznenadila objava kako je nova slavodobitnica Herta Müller. No objava ovogodišnjega laureata teško da je nekoga mogla iznenaditi, osim ako se iznenađenjem ne proglasi činjenica da Švedska akademija svojim izborom nikoga nije iznenadila.

Mario Vargas Llosa, koji, prema riječima Petera Englunda, „posjeduje božanski pripovjedački dar“, autor je tridesetak romana, među kojima je većina zaista izvrsnih. Recepcija Llose u nas također ima nekoliko desetljeća dugu povijest, bilo da je riječ o romanima objavljenim 70-ih i 80-ih godina u Sarajevu i Beogradu (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo), bilo o romanima prevedenim na hrvatski u posljednja dva desetljeća, Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice, te sjajne ekspedicije u erotsku prozu u kratkim romanima Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice.

Iako je silno cijenio književnost drugoga velikog južnoameričkog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih narativnih koncepcija. Tako je bilo u njegovu debitantskom romanu Grad i psi iz 1963, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (1966) i Razgovor u katedrali (1969), kada je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Vrhunac eksperimentalnog romana u Llose vjerojatno je ipak sjajni roman Tetka Julija i piskaralo, gdje se autor nevjerojatnom lakoćom poigrava s arhitekturom romana.

Posljednjih su godina Nobelovu nagradu za književnost dobivali redom pisci visoke kvalitete, no ni oko jednog od njih nije bilo sporazuma o zasluženosti primanja najveće svjetske književne nagrade kakav postoji u Marija Vargasa Llose, koji je nagradu dobio zbog sjajna iscrtavanja „kartografije ustrojstva moći i njegove britke slike individualnog otpora, revolta i poraza“. Ako su obrazloženja Švedske akademije ponekad i znala biti ornamentirana ljuštura bez realna sadržaja, ovaj put riječima švedskih akademika teško da itko može išta prigovoriti.


Vijenac 434

434 - 21. listopada 2010. | Arhiva

Klikni za povratak