Kritike s jasnom porukom

Da književnik Stijepo Mijović Kočan piše kazališne kritike, malo je znano, ponajviše jer ih objavljuje u Školskim novinama, koje su nedostupne širem čitateljstvu. No to ne znači da su te kritike manje vrijedne od objavljenih u dnevnim i drugim tiskovinama. Naprotiv! U to će se svatko uvjeriti kada pročita knjigu Kočanovih kazališnih kritika S Talijom nakon predstave, koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.

U knjizi Kočan čitateljstvu nudi 67 reprezentativnih tekstova koje je objavio od 1998. do 2007, koji su „isključivo kritike o predstavama domaćih dramskih pisaca, s prednosti suvremenicima/suvremenicama“. U tih deset godina autor je odgledao većinu predstava po cijeloj Hrvatskoj, kriterij mu nisu bila zvučna redateljska imena niti ime kazališta, pa je tako jedan od rijetkih kritičara koji se može pohvaliti dobrim uvidom u hrvatsku kazališnu stvarnost. Pišući kritike Kočan se ne ustručava prosudbi, loših ili dobrih, čak ni ushićenosti zbog nekih njemu izvrsnih predstave koje nisu hvaljene od drugih kritičara. Po tome je drukčiji od relevantne i često precijenjene kritike. Zašto je tako?

U uvodu knjizi Kočan piše da je to zato što ga u kazališnoj kritici ne zanimaju „samo glumci i kako oni govore te pisci i redatelji, nego sve, od svjetla do ‘obleke’, od tona do pokreta tijela na pozornici...sve što predstavu čini dobrom ili lošom“. Pritom ne zaboravlja napomenuti da objektivne kritike nema, da to znaju i „loši hrvatski kompilatori raznih američkih suvremenih teoretika kritike i novinarstva“, da je svaka kritika subjektivna procjena i da kritike piše uvažavajući induktivnu metodologiju, kojoj se priklonio zato što ga zanima ono što „proizilazi iz samog djela, iz viđenog na pozornici“, a ne „pripadnost bilo kojem estetskom usmjerenju, pa ni estetici samoj“. Jer je, misli, estetika „vrlo promiskuitetna; danas će s gnušanjem skinuti sa sebe ono što je jučer gizdavo oblačila, podavši se prvome koji je pohvali da je dobra! A i etika je prevrtljiva, i spoznaje su relativne...“. Pridržavajući se spomenute metodologije i svojeg prosudbenog aparata zaključuje „ je li predstava dobra ili nije, je li cjelovito i skladno umjetničko djelo sa svim sastojcima, a koje je odabralo imati“. Naglašava kako je „osobito kritičan prema podvalama svake vrste, čega u kazališnom, osobito redateljskom radu itekako ima. Posebno sam osjetljiv na potiranje dramske književnosti, na negiranje nekog djela kao umjetnine, u zamjenu za ‘redateljski pristup’.“ Strano mu je, ne prihvaća da redatelj „ne poštuje djelo koje postavlja na pozornicu..., pa ga prekraja i uništava“.

Iako je na glumce „slab“, ipak neće prešutjeti njihov loš govor, koji zove ćućorenje jer ne znaju „pravilno izgovarati osnove štokavice, osobito se to odnosi na nepčane suglasnike č, dž, š, ž, ali i na naglaske“. Jedan od rijetkih kritičara koji će pohvaliti i glumce koji nisu razvikani, a napravili su dobre uloge, što se veoma rijetko događa većinskom dijelu hrvatske kritike koja poznatima oprašta loše uloge, a nepoznatima umanjuje dobre. Kočan zagovara pisca, protiv je torture redateljskoga klazališta, naklonjen je komediji, hvali suvremene pisce srednje generacije koji su uspješni u „odslikavanju ljudskih sudbina“, hvali društvenu kritiku, a kudi politikanstvo, zagovara lutkarsko kazalište, a ne samo iskorištavanje lutke...

U pogovoru teatrologinja Sanja Nikčević piše da Kočan, „kao zagovornik dramskog kazališta smatra dramski tekst sa suvislom pričom i prepoznatljivim, životnim likovima, temeljem dobroga kazališta“ i da knjiga S Talijom nakon predstave sadrži „kritike s jasnom porukom“.

S Talijom nakon predstave možda nije knjiga koja će mnogo toga promijeniti u recepciji i većoj cijeni hrvatske kazališne kritike, ali je itekako kvalitetna i dobrodošla jer bez dlake na jeziku govori o slabostima i vrlinama recentnoga hrvatskog kazališta.