Hitri pripovjedač Mario Vargas Llosa

piše Gordana Matić

Kada se govori o pseudoknjiževnom fenomenu koji je postao fundamentalna točka u evoluciji suvremene proze u Hispanskoj Americi, poznatom kao hispanskoamerički boom, ne mogu se ne spomenuti dvije ključne vremenske koordinate koje na neki način omeđuju njegove inače teško odredljive granice. Riječ je, ponajprije, o Kubanskoj revoluciji, koja je 1959. privukla pogled svjetske javnosti na Hispansku Ameriku i probudila nadu lokalne inteligencije da će upravo ona zacrtati budući blistavi socijalistički razvoj ovoga golemog prostora, dok je onaj drugi važan trenutak bio dodjela prestižne nagrade Biblioteca Breve, poznatoga barcelonskog izdavača Seixa Barrala, jednom hispanskoameričkom, točnije peruanskom autoru. Riječ je, dakako, o romanu Grad i psi (La Ciudad y los perros, 1962) i njegovu autoru Mariju Vargasu Llosi, koji će nakon četrdeset i osam godina uspješne književne karijere ovjenčane najuglednijim međunarodnim nagradama stići na sam vrh književnog Olimpa i postati šestim Hispanoamerikancem kojemu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Zahvaljujući uspješnoj marketinškoj i izdavačkoj politici španjolskih izdavačkih kuća koje u potrazi za širenjem tržišta na prostore prekomorja daju priliku silno nadarenu, ali posve nepoznatu autoru iz Arequipe, Vargas Llosa će u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća postati nositelj poduljeg popisa uspješnih hispanskoameričkih autora, na kojem će se među ostalima naći Carlos Fuentes, Julio Cortázar, José Donoso i Gabriel García Márquez – ključni protagonisti marketinške eksplozije dotad nepoznatih hispanskih književnosti. Godine 1967. hispanskoamerička književna produkcija dobit će konačnu svjetsku potvrdu dodjelom Nobelove nagrade gvatemalskom piscu Miguelu Ángelu Asturiasu.

Politički zaokret

U prvim će desetljećima Vargas Llosa pohvalno govoriti o otočnoj revoluciji i njezinu vođi Fidelu Castru, no do promjene usmjerenja dolazi, kao i u velikog dijela zapadne ljevičarske inteligencije, nakon skandalozna zatočenja kubanskoga pjesnika Heberta Padille i istoimenoga slučaja koji je uslijedio. Od režima nagrađivan kubanski pjesnik, u čijim je stihovima naknadno detektirana sumnjiva doza kritike upućene tom istom režimu, podvrgnut je represiji i pod prisilom u javnom dokumentu upućenu Državnoj udruzi kubanskih pisaca i umjetnika (UNEAC) morao je povući svoja „dekadentna i iskvarena kontrarevolucionarna promišljanja“ i prokazati neke druge kubanske umjetnike koji su navodno dijelili njegovo mišljenje. Ta je epizoda navela brojne intelektualce da promijene mišljenje o metodama kojima se služila Kubanska revolucija. Među prvima koji su osudili Castrov režim našli su se Mario Vargas Llosa, Octavio Paz i Julio Cortázar, kao i niz svjetski poznatih pisaca, sineasta i mislilaca, koji su potpisali pismo upućeno Castrovoj vladi. Promjena političke orijentacije Maria Vargasa Llose kulminirat će kandidaturom za predsjednika Perua 1990, kada se pojavljuje kao predstavnik desnoga centra i protukandidat populističkom Albertu Fujimoriju koji, pobijedivši Llosu na izborima, pretvara svoj režim u tihu tiraniju usmjerenu protiv političkoga rivala kojega navodi da se odseli iz domovine i prihvati ponuđeno španjolsko državljanstvo. Taj svoj čin autor komentira riječima: „Španjolska je zemlja koja nije bila moja, ali sam je ja učinio svojom jer me prihvatila.“ I dodaje: „Ja sam Peruanac, sve što radim, sve što govorim izraz je zemlje u kojoj sam rođen i u kojoj sam proživio svoja prva iskustva.“ Taj mu je izbor donio još neka priznanja, kao što je primjerice članstvo u Španjolskoj kraljevskoj akademiji, koja mu je iskazala poštovanje primivši ga u svoje redove 1994. Spomenuti izlet u politiku minuciozno je analizirao u knjizi Kao riba u vodi (El pez en el agua, 1993), koja se žanrovski može odrediti kao memoaristička proza. U njoj se promišljanja o političkim događajima u Peruu s početka devedesetih i autorovim aktivnim sudjelovanjem u njima izmjenjuju s fragmentima iz mladosti, prisjećanjima na mladenačke lektire, ranim novinarskim iskustvima i događajima koji su pratili nastanak njegovih najvažnijih fikcionalnih djela.

Razlaz s Márquezom

Ideološki prevrat, koji ga je udaljio od Castrova lijevoga totalitarizma, produbljuje jaz između njega i nekada mu najboljega prijatelja, kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza, s kojim prekida prijateljstvo iz nepoznatih i vjerojatno osobnih razloga daleke 1976. Poviješću prijateljstva dvojice književnih velikana, kao i protagonizmom obojice u kulturnom krajoliku šezdesetih i sedamdesetih godina, pozabavilo se dvoje stručnjaka za hispanskoameričku književnost sa Sveučilišta u Granadi: Ana Gallego i Ángel Esteban u opsežnoj studiji naslovljenoj Od Gaba do Maria (De Gabo a Mario, 2009) analiziraju razloge koji su naveli dvojicu autora da se upute u suprotnim smjerovima i postanu: prvi „dvorjaninom režima Fidela Castra“, a drugi gorljivim zagovarateljem liberalnoga kapitalizma. Usprkos tomu i nekim kasnijim osporavanjima, Llosina doktorska disertacija naslovljena García Márquez: povijest bogomorstva (García Márquez: historia de un deicidio), koju je obranio 1971. na Sveučilištu Complutense u Madridu, ostala je najiscrpnijom i najpreciznijom analizom strukture, pripovjednih tehnika i motiva u djelima najpoznatijega kolumbijskog autora svih vremena. Dakle, govorimo li o boomu, neizostavan je spomen Maria Vargasa Llose, iako on sam priznaje da nikada nije osjećao pripadnost književnim strujama i usmjerenjima braneći pritom autonomiju književnoga djela. To ga načelo ipak nije odvelo u stvaranje fikcionalnih svjetova zatvorenih u sebe same: za njega je književnost pokušaj da se prakticira egzorcizam nad osobnim zlodusima, no oni su neizbježno proizvodi ispresijecanih mreža osobnog i povijesnog iskustva istodobno. U skupinu djela s tim obilježjima zacijelo se mogu svrstati Grad i pitomci, Zelena kuća (La casa verde, 1966) i Razgovor u katedrali (Conversación en La Catedral, 1969) U proznom prvencu autor prati cijelu mrežu likova, pitomaca vojne škole u Limi, koja predstavlja društveni mikrokozmos Perua pedesetih godina prošlog stoljeća, pod površinom kojega vriju predrasude i mržnja na rasnoj, regionalnoj i klasnoj osnovi. Jezik koji Llosa rabi u romanu sirov je i grub, a crni humor kroz koji pristupa građi služi mu kao kritički instrument osude jednog nedemokratskog i militariziranog društvenog segmenta koji upućuje na dublju krizu cjelokupnoga društva, traumatizirana nizom političkih i gospodarskih kolapsa. U tom romanu autor prvi put, ali vrlo vješto, primjenjuje načelo spojenih posuda, tehniku koja u pripovijedanju povezuje događaje koji se odvijaju u različitim vremenima i na različitim mjestima da bi iz tog spoja učinio mogućom jednu sasvim novu vizuru ispripovijedanoga.

Majstor pripovijedanja

Vargasa Llosu na književnom su putu, od sama početka, pratile najzapaženije književne nagrade, koje bi nabrojene vjerojatno zauzele najveći dio ovog članka, no važno je istaknuti da mu je za drugi roman, Zelena kuća, dodijeljena nagrada Rómulo Gallegos, najvažnije priznanje za književno stvaralaštvo na cjelokupnom hispanskoameričkom prostoru. U Zelenoj kući isprepleće se nekoliko priča koje su smještene u različite prostorno-vremenske koordinate, a potku čine sudbine triju likova: ostarjeloga vlasnika bordela Don Anselma, narednika Litume, koji se pojavljuje kao lik i kasnijih Llosinih romana, i Fushije, razbojnika i krijumčara japanskih korijena. Sve te mračne književne živote na neki način povezuje zelena kuća srama, lokalni bordel koji u Piuri otvara tajanstveni došljak Don Anselmo i unosi nemir u učmali priobalni gradić skandalizirajući lokalne čuvare morala. Taj roman potvrđuje genijalnost Vargasa Llose, koji vještinu pripovijedanja dovodi do složene i virtuozne izvedbe. Za razliku od nekih drugih hispanskoameričkih pripovjedača sklonijih statičnoj naraciji, poput Urugvajca Juana Carlosa Onettija, čijim će se djelom Vargas Llosa baviti u knjizi Putovanje u fikciju (El viaje a la ficción, 2008), autor Zelene kuće utiskuje u svoje likove i situacije gorljivu i buntovnu dinamiku koja ga odvodi do vrtoglavo brza tempa pripovijedanja.

Sklonost eksperimentiranju posebice dolazi do izražaja u noveli Štenci (Los Cachorros, 1967), gdje se ona seli s razine prostornog i vremenskog u sferu jezičnih pokusa i inovacija pa tako u jednoj rečenici možemo naići na dijalog, pripovijedanje, opis, zvukove, izmišljaje i promišljanja. Rečenice su često eliptične, subjekt i predikat ne slažu se, a igra smjene sveznajućega pripovjedača i pripovjedača u prvom licu stalna je i pomalo zbunjuje. Upitan koje bi od svojih djela izdvojio kao najdraže autor se odlučuje za one romane koji su ga stajali najviše vremena i truda, a među njima su Razgovor u Katedrali, Rat za smak svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981), Jarčevo slavlje (La fiesta del Chivo, 2000) i roman koji će izaći u studenom, Keltov san (El sueńo del celta). Iako Llosa tvrdi da nikada nije napisao povijesni roman, ne odolijeva utjecaju tog žanra pa iskorištava njegove mnogobrojne mogućnosti u gore spomenutim narativnim tekstovima služeći se poviješću kao sirovinom koja se dade dobro izmaštati. Pripovijest koja se događa u književnosti nije događaj koji joj prethodi, drži Vargas Llosa, to je priča koja se u trenutku kada postaje književnost pretvara u nešto drugo, u ono što vrijedi zbog izbora riječi, simbola, stila i strukture. Književnost može prisvojiti baš sve, a roman je čudesan kanibalski žanr koji prisvaja život i životu daje novu dimenziju. Novi roman Keltov san, koji se bavi životom i djelom kontroverznog Irca Rogera Casementa, pionira među borcima za ljudska prava, ima slično polazište poput Jarčeva slavlja, koje se bavi sudbinom srednjoameričkoga diktatora Trujilla: kreće od povijesnih činjenica da bi se na njima istkala gusta fikcionalna nadogradnja.

Drukčija slika Amerike

Umjetničko stvaralaštvo Vargasa Llose obilježava vrlo širok žanrovski raspon od humorističnog erotikom prožeta romana Panteleón i posjetiteljice (Panteleón y las visitadoras, 1973), koji je dobio dvije filmske inačice (1975. i 1999), a adaptiran je i za kazalište, preko zanimljive parodijske igre koju uspostavlja u poluautobiografskom romanu Tetka Julia i piskaralo (Tía Julia y el escribidor, 1977), pisanu u ključu ljubavnog romana u nastavcima u kojemu putem kritike potrošačke kulture koja troši radiodrame i televizijske trakavice ismijava hispanskoamerički kulturni i književni kontekst, do parodijske eksploatacije raznih književnih kodova poput detektivskog žanra u Tko je ubio Palomina Molera (żQuién mató a Palomino Molero?, 1986) i Litumi u Andama (Lituma en los Andes, 1993) ili pak erotskog registra u Pohvali pomajci (Elogio de la madrastra, 1988). Desakralizacija žanrova koja možda ponajviše pogađa samo središte novije hispanskoameričke pripovjedne tradicije odvija se u romanu Kazivač (El hablador, 1987), gdje autor demitizira estetske i ideološke postavke kroz koje se običava definirati razvoj suvremenog hispanskoameričkog romana, kao što su idealizirana slika magijske Amerike i arkadijska vizija Indijanca te san o održavanju njegove kulturne čistoće.

Mario Vargas Llosa rođen je u gradu Arequipi, koji je osnovao španjolski konkvistador Franciso Pizarro, odgovoran za osvajanje i pad velikog i bogatog carstva Inka. Taj se biografski podatak, dakako uz godinu rođenja, najčešće spominje u medijskim izvješćima o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade. Sada kada je jedan Arekipčanin nagrađen najvećim priznanjem u književnome svijetu, Arequipa više neće biti mjesto daleko iza vulkana, kako su to običavali govoriti Inke, daleko od Cuzca smještena u samo središte svijeta, jer će ga vijest o dodijeli Nobelove nagrade Peruancu Mariju Vargasu Llosi pronijeti po svim stvarnim i virtualnim zakucima našega svijeta.