Fizika protiv ta Physika

Nebojša Mudri

Filozofska škola Matice hrvatske, zamišljena u svrhu pružanja dodatnog izvannastavnog obrazovanja nadarenim studentima filozofije viših godina, pokrenuta je ove godine u Orebiću slijedom vrlo uspješnih simpozija koje je Odjel za filozofiju Matice hrvatske organizirao u tom gradu (Nasljeđe renesanse u listopadu 2005, Filozofiranje i more u listopadu 2007. te Platonov nauk o duši u svibnju 2009), a poticaj je našla u sličnom iznimnom projektu Komunikološke škole Matice hrvatske, koja se u organizaciji Odjela za medije uzastopno održava već tri godine. Uz svoje već započete projekte – cikluse koncerata Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj (od 2003) i cikluse predavanja Salon Matice hrvatske (od 2006) – organizacijom tematskih škola Matica sve više pokušava aktivirati mlade ljude ozbiljno posvećene studiranju i radu u okviru područja kulture, znanosti i umjetnosti, dajući im priliku da javno nastupe prezentirajući svoje ideje i interpretacije, čuju jedni druge i ostvare dijalog u konstruktivnoj raspravi, steknu dodatna znanja i konačno osjete u instituciji Matice hrvatske ujedinjujuću snagu koja raznorodna polja pozitivnoga djelovanja nacionalnog duha drži na okupu i potiče na dalji razvoj.

U radu Filozofske škole sudjelovalo je osam predavača i jedanaest studenata, koje nije tek izvanjski vezala jedna obrazovna ustanova, nego unutarnji živi interes za filozofiju

Rad Filozofske škole zamišljen je u dvije glavne etape, pri čemu je prva trebala biti ispunjena izlaganjima praćenim raspravama o ključnim problemima Aristotelove Fizike, koja su slijedila raspored tekstova po knjigama Á – Č, dok bi druga ostala rezervirana za seminarski rad na tekstovima, prilikom čega bi se na neki način još jednom, ovaj put iz gledišta cjeline Fizike (hermeneutički krug), trebalo pristupiti problemima počela, uzroka, mogućnosti i udjelovljenja, neograničenosti, mjesta, vremena, kretanja, neprekidnosti itd. Po završetku skupa planirana je zaključna rasprava. Sama izvedba pratila je u osnovi zacrtano, no pokazalo se da je u raspravu koja ima namjeru voditi ispravnom razumijevanju teksta potrebno uključiti i osnovne postavke drugih Aristotelovih djela, kao i smjestiti probleme u kontekst prethodnih rješenja s kojima je Aristotel u stalnom kritičkom dijalogu, ponajprije onih koje nalazimo u Parmenida i Platona. U radu Filozofske škole, koja se održala u dvorani Pomorskog muzeja u Orebiću, sudjelovalo je osam predavača i jedanaest studenata, koje nije, kako je običaj, tek izvanjski vezala jedna obrazovna ustanova, nego unutarnji živi interes za temu ovogodišnje škole – Aristotelovu Fiziku. Okupljanje u svrhu proučavanja jednog od najzahtjevnijih tekstova u povijesti filozofije trebalo je pokazati što znači na pravi način pristupiti jednoj kronološki staroj, ali idejno nimalo zastarjeloj tvorevini ljudskoga duha, koja tek s našim postupnim približavanjem i sagledavanjem iz različitih motrišta može djelovati poticajno i samim tim biti suvremena.

Fizika bez nesporazuma

Prvi susret s Aristotelovom Fizikom, ukoliko do njega uopće i dođe, u većine današnjih čitatelja izaziva osjećaj krajnje neugode, zbog čega on prečesto ostaje i posljednji. Za to postoje brojni razlozi, koji podjednako „odgovornima“ za navedenu odbojnost mogu pokazati kako sam tekst, tako i brzopletu površnost te ustrašenost pred onim najprije nepoznatim i nerazumljivim koja nas (i ne samo kao čitatelje) uglavnom krasi. Ono što danas poznajemo kao Fiziku zbirka je od osam tekstova (knjiga) neujednačenih u vremenu nastanka koje je, prema riječima Porfirija, skupio i tematski uredio Andronik s Roda, navodno zaslužan i za ime Metafizika (koje sigurno nije izvorno Aristotelovo). Osim što izbor i poredak knjiga nije odredio autor, mnogo je zamršeniji problem činjenica da su ti tekstovi služili isključivo kao predložak za predavanja koja je Aristotel držao u Liceju pred malobrojnom, ali vrlo upućenom publikom, koja je dobro poznavala kontekst unutar kojega su vođene tadašnje rasprave o „biću u kretanju“. Pred nama je ostalo stilski i didaktički nedotjerano djelo koje nikada nije ni bilo zamišljeno za šire čitateljstvo, a kamoli takvo koje je unaprijed opterećeno brojnim zamislima o tome s čime se i na koji način bavi fizika sada kao egzaktna prirodna znanost. Čini se da nesporazumi s Aristotelovim djelom danas uglavnom nastaju jer u njemu, možda i nesvjesno, svaki put pokušavamo pronaći nekakve rudimentarne dijelove moderne fizike koja se bavi prirodnim fenomenima dostupnim mjerenju, služi se eksperimentom i otkriva prirodne zakonitosti koje izražava matematičkim modelima. S tako shvaćenom fizikom Aristotelovo ontologijsko istraživanje ima malo toga zajedničkoga, ali treba imati na umu da je upravo Aristotel prvi priznao mogućnost znanja o onome što pripada području „postajanja-propadanja“, a ne svagda samo nesigurna, nestalnoa i stoga nužno varljiva mnijenja, iz kojega se nikakva znanost uopće ne može ni razviti. Rad Filozofske škole stoga je ponajprije trebao osvijetliti izvorno mjesto i intenciju Aristotelove Fizike, oslobađajući nas pritom što je moguće više tereta terminoloških predrasuda koje nam otežavaju pristup tom uistinu neiscrpnu vrelu ideja.

Novovjekovna osporavanja

Filozofsku školu pozdravnim riječima otvorili su direktorica Turističke zajednice Općine Orebić i glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić, uz najbolje želje za uspješan rad. Prvo izlaganje pod naslovom O tome da jesu počela, koja su i koliko ih je održao je dr. Davor Ljubimir, uvodeći nas u istraživanja „druge filozofije“ pobližim razmatranjem Aristotelove postavke da je znanje i razumijevanje neke pojedinosti moguće samo ukoliko spoznamo njezina prva počela (principe) i prve uzroke pa sve do sastojaka (elemenata). Počelo, prema Aristotelovim riječima iz Ä knjige Metafizike, ujedno je „ono od čije prisutnosti nešto prvo nastaje“, „ono od čega po naravi započinje kretanje“ i „ono odakle je prvo kakva stvar spoznatljiva“. Već se ovdje pokazao prvi trag koji bi trebali pratiti ukoliko želimo pustiti da nam se očituje veza bitka i mišljenja u Aristotela, na koju je tijekom skupa više puta u različitim izlaganjima, analizama tekstova i raspravama upozoravano. Nužnim se čini dakle krenuti od razmatranja počela, želimo li odrediti bit bića koja jesu po naravi, a time podložna različitim promjenama, jednako kao što je razmatranje o počelima bio prvi korak i pri istraživanju „bića kao bića“, odnosno u „prvoj filozofiji“, koja nam je danas poznata kao metafizika. Pojmovnom analizom i suprotstavljanjem mišljenja svojih prethodnika Aristotel konačno dolazi do tri počela prirodnih bića, a to su tvar, oblik i lišenost.

Razlike između grčkog, latinskog i slavenskog pojma

Sljedeće poticajno izlaganje naslovljeno Bića po naravi održao je prof. dr. Ozren Žunec, najprije pojašnjavajući na tragu Heideggera što u sebi sadrži grčki pojam physis naspram kojega se latinski natura i njemu odgovarajući slavenski priroda pokazuju bitno osiromašenima, a što onda ima dalekosežne posljedice kako za istraživanje „bića po naravi“, tako i za svaki drugi način odnošenja prema tom sklopu fizičkoga koji nam se ujedno pokazuje kao ono čemu pripadamo, ali od nas je ipak različito. I dok natura i priroda otkrivaju biće u svom pukom pri-rađanju, koje je zatim moguće ograničiti i postaviti u razliku spram natprirodnog, kulture, svijesti, slobode, morala itd., pa samim tim označiti i kao pasivnu građu kojom je prihvatljivo na različite načine manipulirati, physis izražava „ničuće-ustrajavajuće djelovanje“ koje uopće ne može biti shvaćeno kao (nama podložan) skup predmeta koji nas okružuje, ali iz kojega se po potrebi uvijek možemo povući prelazeći njegove granice. Bića koja su po naravi razlikuju se od bića koja su po umijeću, jer imaju počelo kretanja i mirovanja u sebi. No kretanje za Aristotela nije samo premještanje, „nošnja“ ili promjena mjesta, kako ga mi danas shvaćamo, nego svako gibanje, preinaka, nastajanje, nestajanje, proces i promjena uopće. Misao svojih prethodnika, da kretanje „biva iz opreka u opreke“, Aristotel prihvaća, ali ipak naglašava da u svakom kretanju mora biti nešto što ustrajava (pred-leži) tijekom promjene, jer u protivnome ono ne bi bilo moguće.

Aristotelova bista

Treća tematska cjelina otvorena je izlaganjem dr. Petra Šegedina pod naslovom Četvorstvo uzrokâ i pojam svrhe. Aristotelovo učenje o uzrocima imalo je iznimno snažan utjecaj na kasniju filozofiju, da bi konačno postalo meta novovjekovnog osporavanja, koje je pak nesvjesno još dobrim dijelom stajalo pod utjecajem Aristotelove filozofije, kojoj se tako žučljivo opiralo (kao dobri primjeri za to mogu poslužiti Francis Bacon i Frane Petrić). Ono što danas poznajemo kao uzročnost zapravo je krajnje reducirano shvaćanje koje kao uzrok prepoznaje samo „djelatni“ uzrok, dok posve zapostavlja „tvarni“, „oblikovni“ i „svršni“. Upravo je pojam svrhe ključan za shvaćanje Fizike, jer određenje gibanja kao „ostvarenost onoga što biva možnošću“ zapravo upućuje na u-djelovljenje jednako kao i na u-svršenost. Konačno, u pojmu svrhe treba shvatiti i način na koji ono božansko djeluje na područje fizičkoga, ili riječima dr. Šegedina: „Život, kao djelatni put bića k svojoj vlastitoj biti i svrsi, koji je ujedno djelatnost te svrhe same, ustvari je vid ljubavi spram boga kao temeljni oblik njegove uzrokujuće, pokretačke djelatnosti.“

Reaktualizacija (i) terminologijom

Kao izravan nastavak na ovu raspravu uslijedilo je izlaganje Mogućnost i zbiljnost dr. Borisa Kožnjaka, koji je na vrlo spretan način povezivao Aristotelove pojmove s onima suvremene fizike i ukazivao na razlike u shvaćanjima, ali i na određeni „pojmovni kontinuitet… koji je ipak sasvim razvidan“. S obzirom da Aristotelovo tematiziranje možnosti (kao realne, u razlici spram logičke mogućnosti) i zbiljnosti, te s njima povezane, gore navedene, odredbe gibanja u tekstu Fizike zauzima malo prostora, dr. Kožnjak se ekstenzivno koristio drugim Aristotelovim djelima (posebno Metafizikom) te pružio zaokruženu sliku navedenih problema.

Izlaganje Neograničeno i možnost Ivana Stublića jednim se dijelom nadovezalo na prethodnu problematiku, ali i otvorilo pitanje onog neograničenog u odnosu spram određujućeg oblika koji pruža osiguranost držanja, time omogućujući bićevnost i spoznatljivost. Neograničeno se pokazuje kao nuždan moment neprekidnosti (možnošću beskonačno djeljive, ali ne i sastavljene od beskonačno dijelova), a samim tim i kretanja i vremena.

Kako je predavanje o temama mjesta, praznog i materije otkazano zbog službene spriječenosti prof. dr. Valentina Kalana, škola je nastavila rad izlaganjem doc. dr. Igora Mikecina, naslovljenim Aporija vremena, koje je rezultiralo najintenzivnijom raspravom skupa u cijelosti. Aristotel vrijeme određuje kao „broj kretanja s obzirom na ono ‘prije’ i ‘kasnije’“, ali jednako tako kaže da ni vrijeme ne biva bez promjene i to promjene u duši onoga koji broji. Pojam onoga sada pokazuje se kao povezujuća nit istraživanja o vremenu u Fizici, ali sada nije dio vremena, niti ima svoje trajanje, nego predstavlja granicu vremena koja omogućuje, razdvaja i spaja ono prošlo i ono buduće, i time zapravo uspostavlja vrijeme.

Nešto više o vrstama promjena, kao i o neprekidnosti s obzirom na matematičke veličine, s ponovnim osvrtom na pojedina rješenja koja su uslijedila u egzaktnim znanostima nakon Aristotela, čuli smo u izlaganju Kretanje i neprekidnost doc. dr. Stipe Kutleše. Pažljivom kritičkom analizom vezanih pojmova unutar tog konteksta, kao što su „zajedno“, „razdvojeno“, „između“, „kontinuacija“ itd., dodatno smo pročistili i izbrusili pojmovni aparat potreban za razumijevanje Aristotelovih samo naizgled jednostavnih definicija.

Zaključnom predavanju Početak i počelo kretanja prof. dr. Damira Barbarića tema je bila posljednja knjiga Fizike, u kojoj se physis, kao moment cjeline svega što jest, u čijoj ritmiziranoj cikličnosti organskih vidova života prepoznajemo tragove onoga gibanja koje jedino može spojiti početak i kraj, razmatra u odnosu prema onom jednostavnom, božanskom, s onu stranu svakoga gibanja pa i vječnog kruženja, koje je počelo kretanja kao svrha kojoj sve žudi, čisto mišljenje i izvorni život.