Bez razumijevanja... ali ne i bez taštine

piše Feđa Gavrilović

Da smo došli u eru bezbroj individualnih poetika, već pjevaju i golubovi po zagrebačkim fasadama. U takvu dobu, čovjek koji se (profesionalno ili iz dokolice) bavi umjetnošću odavno je odbacio univerzalizam nekog kriterija, recimo oponašanja stvarnosti. Otkrivenje u povijesti umjetnosti bila je revolucionarna postavka Aloisa Riegla s kraja pretprošloga stoljeća o Kunstwollenu, umjetničkom htijenju koje se razlikuje u različitim fazama povijesti (umjetnosti), a prema kojemu se ravna tada suvremena umjetnička produkcija. Riegel je to protumačio na primjeru kasnoantičke skulpture. U njoj ne vrijede polikletovske ili lizipovske proporcije tijela (pa su likovi smiješno zdepasti) ili pravila kontraposta (pa se čini da likovi lebde ili stoje na prstima kao balerine), ne zbog nevještosti skulptora, nego zbog toga što je htijenje u umjetnosti bilo drukčije. Riegl ovom tezom opravdava mnoge umjetnosti koje su smatrane lošima – one su dobre unutar svoga Kunstwollena. I dok arheolozi znanja arhivističkim radom i proučavanjem pokušavaju otkriti specifična htijenja različitih povijesnoumjetničkih razdoblja ova zanimljiva i korisna hipoteza biva brutalno silovana u galerijama diljem svijeta, pa i u nas.

Zapitajmo se za podrijetlo hipoteze o umjetničkom htijenju, kojom se u likovnoumjetničkim krugovima ponekada razbacujemo kao da smo je našli na (našoj povijesnoumjetničkoj) cesti. To je složen koncept koji podrijetlo vuče iz Hegelove filozofije povijesti. Hegelov samorazvoj duha različito se očituje na svojim različitim stupnjevima. To je ono što odgovara često rabljenoj frazi o duhu vremena (Zeitgeist). Riegl je to primijenio na umjetničku produkciju različitih povijesnih razdoblja. Toliko o Kunstwollenu, a sada o njegovoj zlouporabi.

Jer umjetnik je tako htio

U modernoj produkciji u umjetnostima gomilaju se artefakti koji se odmiču od tradicionalnih vrijednosti. Glazba bez tonaliteta, stih bez rime, slikarstvo bez referenta u svojim počecima izazivali su proteste u konzervativnim (akademskim) krugovima. No kritika je uspjela dokazati njihovo htijenje različito od tradicije, htijenje koje je iznijelo ono što zovemo „moderna umjetnost“. Drugim riječima: Picasso ne teži istom prostoru kao Della Francesca; Monet prikazuje drukčije nego David; Matisseova boja nije referentna stvarnosti i slično. I unutar same moderne umjetnosti htijenja se razlikuju: Kandinsky i Pollock slikaju apstraktno, ali na neusporediv način. Nemoguće je iz opusa jednog stvoriti kriterij za vrednovanje drugoga. I tu je pukotina kroz koju se uvukao – švindleraj!

Kristijan Kožul, iz kolekcije Discoware, 2003.

Danas, dok golubovi guguću pjesmu o individualnim poetikama i neusporedivosti, dakle o nepostojanju univerzalnih kriterija, kustosi i kritičari sve češće hvale loša ili prosječna djela, a sve pod zastavom htijenja. Naime sve češće se čuje da je netko promašio perspektivu, pokazao se u crtežu nevještijim od djeteta ili kolorističkim ignorantom jer je tako htio. Odbija se mogućnost objektivnog vrednovanja postizanja nekog htijenja unutar likovnih elemenata. Sve se češće čuje kako neke odrednice za slikara „nisu važne unutar njegova htijenja“, a biva očito upravo suprotno, da je slikar težio baš tim elementima. Svakako, proporcije nisu važne za Chagalla, geometrija nije važna za Matissea, kompozicija nije važna za Pollocka. No kod nevještih slikara s čijih platna i laici uočavaju da su važne one stavke kojih nema (pada na pamet perspektiva na platnima Sebastijana Dračića, koji je nedavno izlagao u SC-u), primjenjuje se lakonski ista formula kao za ove velikane. Za razliku od naših naprosto likovno nesposobnih suvremenika, oni su svoja htijenja ostvarili elementima forme kojima su se služili.

Tu dolazimo do neumijeća koje se čarobno pretvara u umjetnost u metamorfozi kakvu ne bi opjevao ni Ovidije ili isklesao Bernini, čija se mramorna Dafne tako prirodno pretvara u lovorov grm, simbol pjesničke slave za kojim su nekada umjetnici toliko žudjeli, a danas se dijeli šakom i kapom po svim galerijama. Ono što nisu mogli bozi antike, sada čine povjesničari umjetnosti. Kako? Uz pomoć kvazifilozofske apologetike.

Kad inovativno zastari

Floskula koja kruži putanjama suvremene umjetnosti (a floskule su obično magijske formule koje skrivaju nedostatak realnog sadržaja) jest da bez poznavanja filozofije ne možemo razumjeti suvremenu, a pogotovo konceptualnu umjetnost. Svi poznavatelji potpisat će tu rečenicu bez razmišljanja, bez propitivanja što ona znači, bez ulaženja u problem same biti stvari, čime samo pokazuju da je pravo filozofsko razmišljanje kilometrima udaljeno od njih. Nemoguće je osporiti da se konceptualna umjetnost bavi problemima koji su filozofski utoliko što problematiziraju određenu ontologiju (pitanje o bitku stvari). Konceptualci okupljeni oko Art & Language svoje su teoretske tekstove o umjetnosti izlagali kao artefakte, Grupa šestorice autora bavila se ispitivanjem zadanosti jezika i spoznaje. To nisu bila djela koja su filozofske probleme postavljala, već tematizirala (što se tako rado zaboravlja). I to je bilo nešto novo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Što je danas ostalo od toga, svjedoči beskonačna reciklaža u djelu Vlade Marteka (kako čitamo, najzastupljenijeg umjetnika u postavu zagrebačkoga MSU) čiji radovi pokazuju kako se filozofija može oteti nadzoru i ne značiti ništa u krajnjoj konzekvenci. Kada je sedamdesetih taj umjetnik postavljao pitanje „Što je umjetnost naspram ovog bića“ uz fotografiju neke djevojke, kada je izlagao pribor za pisanje pjesama napisavši uz to da „ne želi biti pjesnikom, jer da hoće može“ to je bilo simpatično (premda i banalno), možda smo se zabavili. Ta se zabava iznosila i autor je danas u zamci beskonačna ponavljanja manje ili više hermetičnih nevažnosti, inovacija je postala kao stari krojevi koje je moda pregazila, a naša umjetnost nosi ih tašto poput usidjelice koja paradira gradom u démodé odjeći, s malenim psom, na rubu razuma, ne zapažajući smiješnu sliku koju predstavlja. No našoj se umjetnosti ne smije nitko, a trebala bi nas barem nasmijati, jer i to bi bio neki emocionalni odgovor, a umjetnost teži upravo takvoj vrsti odgovora kod publike.

Visoki filozofski diskurs uglavnom ne pristaje uz većinu čak i konceptualnih djela iz kojih se čini da sami umjetnici, pa i njihovi kustosi, ne razumiju toliko tu filozofiju na koju se pozivaju, jer s njome se iskreno muče čak i pošteni profesori filozofije, koji ne trguju devizama velikih imena za svoju samopromociju. Ta uzvišenost diskursa daje dojam kao da slikari samo čitaju derridae i barthese, te se postavlja pitanje: kako onda stignu slikati? Ali i to objašnjava nešto, naime, sve češće potpuno zanemarivanje likovne komponente njihova stvaralaštva.

Zasigurno se nebo otvorilo nad nizozemskim Delftom kada je Klaudio Štefančić za Marka Tadića, laureata nagrade Radoslav Putar za 2008, trećenagrađenog na ovogodišnjoj T–HT nagradi, napisao da su njegova ostvarenja (moramo li naglasiti, konceptualna) usporediva s Vermeerom. Čemu takva usporedba? Jadni se Vermeer nije toliko okretao u grobu otkad je postao junakom romana i filma Djevojka s bisernom naušnicom. Možemo o Marku Tadiću misliti što hoćemo, da je genij ili diletant, i ne ulazimo sada u njegovo vrednovanje, ali tako neargumentirana usporedba doista je vrhunac pretencioznosti.

Poetike niotkuda

Nedavno se cijeli novi umjetnički establishment sa Slavenom Toljem na čelu pobunio kada je Ivan Jakovčić dao negativnu opasku na otvaranju porečkog Annala. Ta opaska nije opravdana jer ti izlošci nisu umjetnost, nego zato što su oni banalna, vrlo loša umjetnost (Isus s grbom nogometnog kluba u srcu, to nije ni provokativno, nego naprosto glupo). Pulski Banksy, o kojemu javljaju oduševljeni i površni novinari, koji je po gradu ispisao šablone protiv župana nije ni približno suptilan ni zanimljiv da bi zaslužio ime tog poznatog britanskog umjetnika grafitera kojim ga kite mediji uživljeni u ulogu ikonoklasta kao da im je Tristan Tzara šef redakcije. A koliko li su i oni i taj bijedni grafiter daleko od pravog ikonoklazma, prave non-konvencionalnosti, koju predstavlja naša zaista kvalitetna suvremena umjetnost (primjerice od Kožula i Vujičića, do recimo Sokića i Ines Krasić).

Kvazifilozofičnost više cvjeta što je neka galerija manja i što rad umjetnika manje zaslužuje dubinsku analizu. Nemogućnost postavljanja univerzalnih mjerila kvalitete glavna je deviza postmoderne, a ona je zapravo isprika umjetnicima za traljavo odrađen posao. Da je važno samo navođenje bez ikakva razumijevanja, dokazuje i opus mladog umjetnika Renea Bachracha Krištofića, koji djeluje kao neka metafora svega što je ovdje napisano. On na svojim slikama uz figure ili astralne pejzaže slika knjige, pažljivo naglašavajući njihova imena. Uz primjereno kvazifilozofsko tumačenje, skrivena je prava bit ovog slikarstva: beskonačno nabrajanje pročitane građe, bez razumijevanja, ali ne i bez taštine.

A što bi danas trebalo biti mjerilo kvalitete? Kvaliteta djela morala bi biti razvidna utoliko koliko odgovara poetici koju je samo djelo odabralo, problemu ili fenomenu koji djelo tematizira (bio on nasilje nad ženama, žuta boja ili shvaćanje svijeta). Ta poetika treba zračiti iz sama djela, obuzeti nas ili ne obuzeti, ali ne odnositi se prema publici kao prema inferiornim debilčekima koji su u muzej došli diviti se nečemu što njihovi mali umovi ne mogu prokljuviti. Navedena paradigma o kriterijima sigurno je mnogo plodnija od (danas u institucijama vladajuće) postmodernističke paradigme o nemogućnosti postojanja istih i teze kako „sve može nešto značiti za nekoga“. Plodnija, jer podrazumijeva neki napredak, ali i istinitija, jer će totalna permisivnost značiti konačnu smrt umjetnosti.

Zbog inflacije simbola koji se natječu za našu pozornost, ništa plićih od onoga što zovemo umjetnošću sve je manja razlika između sadržaja galerija i celebrity-rubrike u novinama. Možda je kvazifilozofija jedina halja koja ih donekle razlikuje. No to je ofucana krpa koja se lako može strgnuti i tako pokazati istinu, golu i ružnu poput Rodinove nekada lijepe Heaulmičre.

Sve je u glavi

Nedavno je na hrvatski prevedena knjiga američkoga biologa Edwarda Wilsona Pomirenje u kojoj autor pokušava iznijeti moguću paradigmu, kako podnaslov kaže, jedinstvenosti znanja. Autor ideju baštini od prosvjetitelja 18. stoljeća, a ona se sastoji od sinteze ljudskih znanja (prirodnih, društvenih, humanističkih znanosti, umjetnosti, etike, religije) u jedinstveni sustav s jedinstvenim pravilima. Tu prosvjetiteljsku ideju osporili su romantičari, a potpuno je nezamisliva u svijetu postmodernizma, gdje se zazire od jedinstvenosti kriterija. Polemizirajući s postmodernistima (koje naziva novim romanticima) autor im ipak odaje priznanje: „kao današnji slavitelji frenetičnog romantizma obogaćuju kulturu. Kažu svima nama: možda ste, samo možda, u krivu. Njihove su ideje poput iskara vatrometa koje putuju u svim smjerovima i koje će se uskoro ugasiti u bezdimenzionalnoj tami. Ipak, neke će ostati dovoljno dugo da osvijetle neočekivane teme. To je jedan razlog da se misli dobro o postmodernizmu, čak i kad ugrožava racionalnu misao. Drugi je olakšanje koje pruža onima koji su odabrali ne opterećivati se znanstvenim obrazovanjem. Treći je mala industrija koju je stvorio unutar filozofije i književnih studija.“ I u teoriji umjetnosti, nadodajemo. Iako pruža znanstvenu polifoniju, postmoderni (poststrukturalistički) pristup za Wilsona nema budućnost jer odbija priznati opće istine, utvrđivanje kojih je cilj znanosti. Svakako ne trebamo odabrati lakši put i „ne opterećivati se znanstvenim obrazovanjem“ ako želimo shvatiti zakonitosti koje u umjetnostima i u estetici postoje, a one svakako postoje jer zašto bi se u protivnom divili ijednom ostvarenju? Te zakonitosti kriju se, tvrdi autor, u funkcijama ljudskog mozga koje su uglavnom neistražene, a čije bi razumijevanje pomoglo odgovoriti na pitanje kako nešto shvaćamo ili osjećamo odnosno koje su fizikalne osnove naše reakcije na vanjski svijet. Na temelju toga neka razina objektivne kvalitete postoji, kvalitete koju nalazimo jednaku u potpuno različitim ostvarenjima od Lascauxa do Anselma Kiefera.

Spomenuta mala industrija donosi samo reciklažu već proživljenih ideja i s time banalizaciju likovne produkcije uz stav da sve prolazi jer sve nekomu nešto znači. Kvaliteta se zanemaruje, jer se i ne traži, traže se samo opravdanja koja često sežu za nedovoljno shvaćenim teorijama umjetnosti, za porokom kvazifilozofije.