Znakovi otuđenja

Na velikoj je pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih u okviru Festivala svjetskog kazališta prikazana predstava Megalopolis. Ako je riječ o ponajboljim predstavama na svjetskim pozornicama, na što upućuje i naslov festivala i razgovori o njegovoj koncepciji, visoka bi se očekivanja trebala opravdati svakom predstavom, pa i ovom koju smo gledali 28. rujna. Predstavu prikazuje grupa Dorky-Park, koju udomljuje Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, pa bi i zato, i zbog njemačkoga prebivališta umjetnikâ, sudionikâ predstave iz raznih dijelova svijeta posvećenih kazalištu (Fernarda Farah, Anouk Froidevaux, Hyoung-Min Kim, Denis Kuhnert, Johanna Lemke, Ronni Maciel, Ana Mondini, Franz Rogowski, Miki Shoji, Damir Žiško) i Argentinke Constanze Macras, redateljice i koreografkinje, bilo logično da gostovanja po svijetu promiču njemački jezik i poticajne scenske vrijednosti njemačkoga kazališta. Zato i predstava, logično, započinje eksternom ispoviješću glavne glumice na njemačkom jeziku, koji se u glavnim točkama predstave prepleće s engleskim i materinskim jezicima izvođačâ, pružajući i uvod u komunikacijsko otuđenje ovoga i svakoga megalopolisa.

Život scenskoga prostora (scenografija Alise Kolbusch) utemeljen je na prostorno-energetskim žarištima prepoznatljivih velegradova: u voajerskoj gledateljskoj percepciji, sugestiji velikih videozidova, televizijskih zaslona i kinematografskoga megaplatna (autori videa: Constanza Macras, Maria Onis, Tobias Götz) raspoređenih u visinskim dijelovima pozornice što sugeriraju pogled iz nebodera, i bočnima, što nagovješćuju pogled iz žarišta ulice, neka vrsta velikoga oka ili Big Brothera može prepoznati istodobna događanja s berlinskih ulica, pariških trgova, njujorških betonskih tornjeva, šarm, radost, veselje i bijedu Bombaya, atraktivne prizore iz Rio de Janeira, zaleđenosti Hongkonga.

Dramaturgija teksta križa dva načela: ispovjedni trenuci protagonistâ usmjereni vlastitim, a udaljenim obiteljima isprepleću se s pokušajem uspostavljanja dijaloga s publikom u komentatorskim pričama ili reklamnim blokovima usmjerenima analizi društvene strukture, filozofije i ekonomije velegradskoga života, kad glumice pokušavaju biti nekom vrstom televizijskih voditeljica ili filozofskoga gledišta. Dramaturgija predstave (Carmen Mehnert) zasniva se na načelu disanja velegrada, sa žarištima u vriskovima uličnih borbi, samoubilačkih depresija, premalenih hladnih skloništa, stanova vlastite intimnosti i pokušaja uspjeha.

Temeljnim redateljskim znakom, s jedne strane, postaje mizanscenski okret od pogleda, najvidljiviji u okretanju leđa publici u razgovorima s malih, starinskih telefona kao utočištima traženja ljubavi i bijegu u ruševna skloništa, skrivališta tuge i očaja; s druge strane, redateljica u donjem dijelu predstave, naglašenu dizajnerskim znakovima velegradskih otuđenja, stvara drugi znak u suigri između grube stvarnosti, vizualnosti što počiva na estetici ružnoga, na realnosti nepodnošljivoga, i iznimno snažne žive glazbe iz osamdesetih godina 20. stoljeća na lijevoj strani pozornice u dojmljivoj, angažiranoj izvedbi Clausa Erbskorna, Kristine Lösche-Löwensen i Almut Lustig, sa do kraja izvođačkih snaga (u krajnjoj točki predstave) naglašeniim bubnjevima što, kao i gudački i glasovirski dio, potenciraju velegradski život kao nesreću, ali istotrenutno donose toplinu, emociju i sjećanje na ljepotu i dobrotu.

Nevjerojatno angažiran ansambl, najslabiji u pojedinim govornim glumačkim dijelovima, pokazuje mogućnost ostvarenja scenske energije u plesnim pokretima što agresivnošću, isprekidanošću, lomljenjem, tjelesnim urlicima upućuju na prožimanje raznovrsnih velegradskih kaosa, na iz velegrada rođene duševne bolesti, na spoj rastrzana i rastrgana subjekta koji žudeći intimu nailazi na velegradsku agresiju; koja završava dokumentarističkom slikom djeteta s oružjem u ruci. Bacanja, udaranja, padovi, pokušaji, batrganja dodiruju se s tlom tranzicije.

Utemeljena na općim mjestima (prepoznatljvosti) otuđenja i nestajanja emocija, na stalnim ponavljanjima sličnih situacija koja se prenose na zamor u publici, premda često ostaje bez unutarnje energije, predstava ipak postavlja pitanje o žanrovskom prestrukturiranju suvremenoga kazališta. Predstava Megalopolis ima elemente scenske sage. Andreas Heusler (Počeci islandske sage, Berlin, 1914) ističe da ljudi Islendinga sögura „ne tvore carstvo, ni narod, ni državu; njihova je skupnost poput algebarskog zbroja u kojemu se pribrojnici ne mogu priključiti jedinstvenu broju“ (prema prijevodu Vladimira Bitija). Ovakva predstava, unatoč trudu izvođača i domišljenim kostimima (De Oliveira, Du Vinage), ako je prosuđivati prema mlakom završnom pljesku i slaboj reakciji za vrijeme izvedbe, nije se odveć svidjela zagrebačkoj publici.