Žestoka kritika društva

U razgovoru objavljenu potkraj 2008. na web-stranicama svoga izdavača Algoritma, u povodu izlaska zbirke priča S pogrebnom povorkom nizbrdo, Nebojša Lujanović rekao je da njegova pozicija vječnog stranca i marginalca „ima i nekih prednosti“: „Morao sam se odreći želje za pripadnošću i povezanošću, što nimalo nije lako, ali zato imam bolji uvid u način na koji ljudi oko mene funkcioniraju.“ Lujanovićevo nepripadanje (zavičaju) i nepovezanost (s ljudima) zacijelo možemo smatrati snažnim poticajem nastanku njegovih ranih ostvarenja; ali ti osjećaji nisu se dali ni sasvim zatajiti, što se vidi na različitim razinama teksta, premda nikad nisu vukli izravno na sferu autobiografskoga.

Posve je drukčije s njegovim novim romanom Godina svinje, koji je u već spomenutom razgovoru pisac najavio kao „roman o propasti svoje generacije, zatvorskim kaznama i lakom kriminalu“. U toj prozi, naime, Luis (= Lujanović?), središnji lik koji se javlja kao pripovjedač u prvom licu, dijeli neke biografske elemente s piscem Nebojšom Lujanovićem: diplomirao je komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom fakultetu i politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nikako ne može naći posao koji mu odgovara, a tijekom godina radio je kao garderobijer u diskoteci, čistač snijega, građevinski radnik, skladištar, bavio se veslanjem i krijumčarenjem. Podudarnosti su očite i, dakako, namjerne: autor je neka vlastita životna iskustva uporabio kao građu za roman, a njezina obrada, na razini ispričanih zbivanja i jezične realizacije, pa i narativne strategije, proizvodi dojam uvjerljivosti i autentičnosti grube svakodnevice.

Radnja romana zbiva se u Zagrebu u razdoblju od jedne do druge Nove godine. Tri prijatelja – Luis, Ptica i Benc – traže posao i mogućnost da se osamostale i započnu normalan život. Luis je završio dva fakulteta, a Ptica je diplomirani pravnik: javljaju se na natječaje, žele pošteno do posla, ali na taj ga način ne mogu dobiti. Benc je pak rođeni gubitnik, zanemario je školu, neodgovoran je čak i kad nađe kakav privremeni posao, već je ogrezao u alkoholu. To je, pojednostavnjeno, okvir u koji je Lujanović smjestio svoje protagoniste – okvir u kojem se zbiva velika drama našeg vremena, gdje se mladi ljudi na pragu života na najokrutniji način sudaraju s korodiranim institucijama i društvenom hipokrizijom. Na tu dvoličnost društva efektno upućuju dva detalja. Prvi je od njih zapravo ključna metafora romana (inače je figurativnost bitno reducirana na račun doslovnosti): glavni junak lijepi jumbo plakat na kojem je reklama „Hrvatska – društvo znanja“, ali mu je dio fotografije ministra koja je išla uz reklamu zapeo na prethodnom plakatu pa je tako „Ministar ostao bez obraza“. Drugi je detalj komentar lokalnog mafijaša kojemu Luis obavlja građevinske radove na kući, komentar koji na sarkastičan način poentira poremećene odnose društvenih vrijednosti: „Nitko mi ne vjeruje da mi je miješao malter čovjek s dva fakulteta!“

Roman Godina svinje u prvom je redu žestoka, eksplicitna kritika društva, signal jednog segmenta suvremene socijalne patologije, koju su, u različitim njezinim aspektima, secirali primjerice Franjo Janeš u romanu Noć mrtvih živaca ili Goran Gerovac u Razbijenima. U Lujanovićevu romanu ništa u društvu ne funkcionira kako bi trebalo, sve je obrnuto od onoga na što su njegove junake upućivali i sve pogoduje bujanju kriminala (Odlično je baviti se kriminalom, kako je već rekao N. Stipanić). Jedan od protagonista ovako rezonira: „Kad bih mogao vratiti vrijeme, nikada ne bih studirao. Među mafijom, korupcijom, vezama i protekcijom, s diplomom u koju sam uložio toliko vremena i novca izgledao sam kao zadnja naivčina. Pripremao sam se, moralno, na mogućnost da jednom, ako se ikada ukaže prilika, jednim potezom osiguram sebi budućnost. Pripremao sam se za kriminal, tako da ne oklijevam kada dođe taj trenutak.“ Luis će na kraju to i učiniti: umoran od stalnih odbijenica riskirat će i švercati iz Njemačke neku robu, ali će mu se i taj pothvat izjaloviti. Autor zapravo nizanjem i kumuliranjem situacija koje za protagoniste redovito imaju loš završetak potencira tešku atmosferu i usmjerava radnju prema sumornom kraju.

Socijalna, a gdješto i psihološka, motivacija postupaka likova izvedena je precizno i logično, a neki detalji policijskog tretmana i zatvorskog ambijenta u kojem se ni kriv ni dužan našao Benc vrlo su dojmljivi. Likovi romana – ne samo tri glavna nego i oni sporedni – stalno su u nekom škripcu, stjerani u kut, i svi jedini izlaz vide u bijegu iz Zagreba ili iz Hrvatske: Ptica će na kraju pobjeći vlakom roditeljima u Vrbovec, njegova djevojka Marina odlazi u Ameriku na stipendiju („Želim zaboraviti da sam ikad živjela u ovoj rupi od države.“), Benc doslovno nema kamo jer je ostao bez ičega, a društvene institucije ne reagiraju („Nemaš nikakve šanse!“), Iva najprije bježi u Italiju, a završava u Vrapču („nije tu nitko lud... tu su samo jaaako tuužni ljudi.“). Glavni junak (koji sve to ovako sažima: „Svi kad-tad požele otići odavde.“) također je u bijegu: u novogodišnjoj noći popeo se na most i skočio u nabujalu Savu.

Poneki čitatelj možda će se pitati zašto su svi oni pobjegli – neki u ludilo, neki u kriminal, neki u tuđe okrilje, pa i u smrt – a da nisu iskazali pravi otpor, protest revoltom, kakvim destruktivnim činom protiv takva kaotičnog i bezosjećajnog društva. Bila bi to katarza, što god mi o tome mislili. No katarze nema. Meni se pak taj minus-postupak – ako ga smijem tako pročitati i protumačiti – čini literarno vrlo snažnim i efektnim: autor, vjerojatno, nije želio nametnuti nikakvo svoje rješenje (bijegom se, jasno, ništa ne rješava), pa nam svima ostaje nespokoj i otvoreno pitanje tragične nemoći pojedinca pred društvenim nelogičnostima i anomalijama. Književnost ne može mijenjati život, ali ponekad može opaliti pljusku nakaradnom, izvitoperenom javnom moralu.