Zavodljivost kazališnog grijeha

Da je pozornica otvorena pogodba, a samim time i svojevrstan nagovor na grijeh, jasno je svakomu tko je ikad s njom nešto pokušao. I onima koji nisu nikad, ali pred njom stoje gonjeni individualnom željom za nužnošću umjetnosti u svakodnevnom životu, profesionalnom obvezom ili nekom trećom, jednako ljudskom i jednako pogrešnom inklinacijom. No kako je otvorena pogodba, pozornica je i izazov, koji se pojedincu može na trenutak činiti savladivim. Brojni su primjeri, pa ovaj novi u Teatru Exit nije iznimka.

Talentirana Judita Franković

Faust, predstava u koprodukciji PushPush Theatera iz Atlante, Teatra Exit iz Zagreba i umjetničke organizacije Kernel, treće je, iako go-dinama odijeljeno, uzastopno zalijetanje na Fausta Christophera Marlowea. Sličnosti s prošlim pokušajem, koji je također nastajao u suradnji više partnera, pa je čak i odigran u njujorškom eksperimentalnom kazalištu La MaMa, ima dosta, kao i slabosti koje nisu nestale. Iako treća predstava, ovaj sadašnji Faust prije je treća faza istoga projekta. Projekta koji se, čini se, jako polako i teško razvija.

Borse je Fausta htio svesti na palimpsestni arhetip, upisivanjem i žudnji kojih u originalu nema, dajući mu istodobno što suvremeniju vizuru. Predstava se zato doima minimalistički podatnom, s nekoliko bitnih rekvizita i dosta prazna, crnoga prostora. Golotinja fino kontrastira taj mrak, pa je sporadični učinak zaista efektan. Nažalost, to je, uz angažman izvođača i načelno pozitivnu želju, čak i nuždu za kreacijom, ono najviše što se iz ove predstave može izvući. Uz, naravno, Marlowljeve stihove.

Što su tema i predložak veći, veća je i njihova zavodljivost, i redatelj se nije morao truditi oprimjeriti zavodljivost Tamne strane svaljivanjem svih izazova i prijetnji samo na ženski karakter koji spaja nekoliko, a zapravo nebrojeno, arhetipova. Nije ni važno, naposljetku, kojoj se sve od povijesnih, mitoloških ili dramskih heroina Judita Franković u određenom trenutku priklanja, kad je već samom pozom poprilično jasno kamo senzualnost njezina senzibiliteta smjera. Zaigrana u ulozi, točnije u ulogama, ona i nije morala upiti baš svaki postulat svake od svojih promjena, pa je zato manje njezina, a prije redateljska pogreška većina njezinih impostacija. Zavodljivost svakoga grijeha, od Faustovih do faustovskih, ne leži samo u Erosu, iako bi se mnogi složili s tvrdnjom da je upravo on bog svih stvari.

Bilo bi nepravedno reći da je baš cijela predstava svedena samo na užitak ili glad za užitkom koji prže krhku ali zanesenu ljudsku dušu što je poželjela previše, ali ne bi bilo daleko od istine. Iz energije Tima Hebegera, voditelja Push-Push Theatera, ne može se mnogo više čitati, s obzirom da je njegova retorička gesta, kako na samu početku predstave tako i u monološkim dijelovima poslije, nadahnuta školski klasičnim načinom interpretiranja teksta i stiha te samo naizgled upravljena protiv nje. Suigra izvođača stoga je pomalo i groteskna, jer iako je Habeger u svome fahu solidan, a Judita Franković zaista kvalitetna, obrazac u kojem su se sreli nije ni mitski sudar svjetova ni supostavljanje različitih stupnjeva izvedbenosti. Prije tek nedomišljen i nedorečen koncept koji najprije računa na vizualni i gestualni efekt, a tek nakon toga na sva ostala faustovska prokletstva. O njima pak više govori cijeli projekt gleda li ga se, objektivno, izvana.