Voda draža od zlata

Poetska sintagma „Sunce znad studenca“ krije u sebi istinsku dramu mukotrpna življenja puna odricanja i skrbi u prohujalom oskudnom vremenu koje je tražilo žrtvovanje i pokoravanje, a škrtarilo na radosnim trenucima. Usprkos tomu u ovim memoarsko-dokumentiranim zapisima i crticama znalački ukomponiranim u četiri poglavlja (Sunce znad studenca, Pričice od vode, Zvonkova Griškinjica, Vodovod), nedvobeno dominira tiha, pritajena sjeta, suzdržana tjeskoba kojoj nije bilo lijeka. Napisana na bliskom čakavskom idiomu poznatih vinodolskih mjesta u crikveničkom zaleđu (Grižane, Bribir, Tribalj i dr.), djeluje prepoznatljivo i ljudski toplo. A riječ je zapravo o autentičnom i mučnom križnom putu od „brenti do vodovoda“. Naime, prije više desetljeća u tim mjestima i selima nije bilo pitke vode nadohvat ruke kao danas, već su postojali rijetki studenci, bunari, štirne, do kojih se moralo pješačiti, mučno se penjati uzgor, noseći vodu na plećima u brenti, drvenoj ili limenoj izduženoj posudi od 25 litara. Taj fizički težak posao obavljale su žene sve do kraja svoga radnog a često i životnog vijeka. Evo kako to doživljava autorica: „One su zdrave i bolne, noseće i zad poroda, mlade i stare, va miru i rati morale mukotrpno na pleći, va brenti nosit vodu. Po vrućini, snigu i ledu, dažju i kropcu. Najviše lačne i mučne od teška žitka. Bolje rečeno bile su velike patnice.“

U znak priznanja i sjećanja na primorsku ženu mučenicu u središtu Grižana s pogledom na veliku vodu – more (najljepše na svijetu!) stoji spomenik Primorki, Griškinjici s brentom na plećima, rad crikveničkoga kipara Zvonka Cara, kojemu je spisateljica posvetila desetak sugestivnih napisa. Osebujna knjiga Sunce znad studenca uz originalne dokumente i fotografije donosi literarno osmišljene crtice i kratke prozne cjeline Pričice od vode. U tim pitkim, jednostavnim i autentičnim pričama osjeća se autoričina poetska duša, njezin izvorni smisao za lijepo i dobro.Ti književno oblikovani prozni radovi puni su tjeskobnih emocija što ih je nametnuo oskudan i siromašan život na primorskom kršu i kamenu (Koza je kriva, Bez kapi vodi, Moja prva žurnada, Ah ta voda, Prošćeni na Trsat). „Vani pada zlato“, zapisala je autorica riječi svoje matere, kad bi za sušna vremena počela padati kiša. A ta voda – zlato bila je mnogima nedostižna kao što su im studenci i vodovod bili nedosanjani san. Zato će pjesnikinja Zlatica Balas zapisati: „Ne ponovilo se ono teško vrime, ali i ne zbrisala misal na njihovu zdržljivost, dobrotu ku su nosile va sebi za sih nas“ (Ah ta voda).

Na kraju treba spomenuti i dva prikaza na početku knjige (Vječna voda i Pokora jenega vrimena) iz pera Marije Gračaković i čakavske pjesnikinje Cvjetane Miletić. I dok Gračakovićeva pomalo nostalgično zapisuje: „Trebalo je skupljati, godinama čuvati papiriće, dokumente, zabilješke, fotografije, pohranjivati u sjećanje priče o životu, ljudima, koji su na svoj način bili sretni…“; Cvjetana Miletić na svojoj melodioznoj čakavštini uz blagi podsmijeh ističe: „Danaska govorit od peril kad su va sakoj kuće makini al od brentač kad treba lih odvrnut špinu, spodabja na neki stari starinski film. A bilo je kot čera, ča ne?“ Tomu bih još samo mogla dodati, uz neizostavnu dobrodošlicu knjizi koja pamti i ne zaboravlja, da u ovom ispremiješanom (munjenom!) globalističkom vremenu ima onih zaboravnih i zaboravljivih „ki ne znaju s kemi zubmi kruh jidu!“