Vlaška egzotika

Roman Čudo u Poskokovoj Dragi četvrto je prozno djelo jednog od najčitanijih pisaca suvremene hrvatske književnosti Ante Tomića postavljeno na kazališniom daskama. Nedavna praizvedba dramske adaptacije Željke Udovičić u Satiričkom kazalištu Kerempuh oduševila je publiku na praizvedbi. Prva Kerempuhova premijera zacijelo je i potencijalni ovosezonski hit koji će napuniti kazališnu blagajnu iako se, govoreći o predstavi, od nje ne treba očekivati preduboka analitičnost ni bavljenje fenomenima suvremene stvarnosti na ozbiljan način. Redatelj Krešimir Dolenčić i dramaturginja predstave u Tomićevu romanu pronašli su sve što je potrebno da zabavi publiku. I ponešto dodali. Naime, čitava je predstava – a riječ je o zgodnu igrokazu s pjevanjem, plesanjem i pucanjem – svojevrsna posveta glazbenom i izvođačkom opusu Mate Miše Kovača te su glazbeni brojevi upotrijebljeni kako bi pridonijeli komičnim scenama, podigli razinu emocija pojedinih scena ili, što je najbolje funkcioniralo, zbivanja na sceni približili groteski.

Poskokovi nezvanog gosta hrane purom

Krešimir Dolenčić ovom je režijom pokazao kako svi kazališni i intertekstualni mehanizmi kojima se koristio u predstavama za djecu mogu dobro funkcionirati i u onima za odrasle. Teško da bi njihovom kombinacijom nastala uspješna drama, ali u ovom ih je predlošku s mjerom rasporedio, prelazeći granicu performativnog prema stripu, animiranom filmu, referencijama na kultna djela suvremene glazbene literature (primjerice Fantom u operi A. Lloyda Webbera) kao i prema arhetipskim slikama i predrasudama koje pripisujemo pripadnicima pojedinih regionalnih zajednica. Posljednje doduše ponajprije treba zahvaliti autoru knjige. Likovi koje on opisuje u svojim djelima zapravo su površna utjelovljenja određenih i vrlo tipskih životnih stajališta i filozofija, najčešće ograničenih na jednu ideju i karakternu osobinu koja ih čini smiješnima i apsurdnima u odnosu na percepciju čitatelja/gledatelja. A Dolenčićeva dobro ritmizirana režija, zajedno s dopisanim dramaturškim intervencijama, čini ih upravo takvima – površnim, ogoljenim, nevjerojatno jednostavnima i, u toj simplificiranosti, razigrano zabavnima. Opozicija selo – grad dodatno napinje tipsku autorovu strukturu, kao i ona između kajkavaca i čakavaca koji se ne razumiju. Jedino što osuvremenjuje Tomićeve gotovo rigidne (arhetipske) slike metropolitizam je koji, prema načelu ništa ljudsko nije mi strano, opredmoćuje homoseksualna ljubav najmlađega brata Domagoja prema inkasatoru električne struje. Narativni okvir predstave također je inventivno riješen uporabom dokumentarnofilmskog i ilustratorskog materijala. Naime, publiku u priču o Poskokovoj Dragi uvodi Stipe Božić, dok promjenu mjesta radnje i njezinih okolnosti sugerira ilustrirani (Igor Kordej) paravan u pozadini scene koji se pred gledateljem rastvara poput dječje slikovnice.

A da bi površan i karikaturalan predložak dobro funkcionirao, ansambl je trebao pristati na redateljev koncept i igrati ga svim srcem. Iako u drugom dijelu ritam polako pada, ansambl Kerempuha pokazao se u dobru svjetlu. Oca obitelji Poskok, alfa-mužjaka staroga kova i maštovitih kulinarskih kreacija (pura s dodacima) uvjerljivo je odigrao Željko Königsknecht, jedini koji nije trebao pjevati pjesmu Mate Miše Kovača jer je u njemu cijela ta dalmatinska (s naglaskom na zaleđe) filozofija utjelovljena u izvornom obliku. Vedran Mlikota kao bivši gardist Krešimir najviše je iznenadio moćnom glazbenom izvedbom, dok se u ostalome osjeća prirodnost i iskustvo u oblikovanju sličnih uloga u kazalištu i na filmu. Sudeći po interpretaciji, na sceni su se najviše zabavljali Mario i Boris Mirković (braća Branimir i Zvonimir) koji – u majcama Zagora i Supermena – utjelovljuju infantilne principe mačizma, do smrti zaigrani oružjem, motorima i stvaranjem problema na razini osnovnoškolskih nepodoština u kojima s vremenom ulozi postaju veći, a oružje opasnije. Luka Petrušić (Domagoj) najlakše je do preosjetljivosti neshvaćena i feminizirana brata dolazio u suigri s Hrvojem Kečkešem (Ratko), čiji je kajkavski upotrijebljen kao dodatni komički element. U muškom svijetu vrijedan je glumački prinos Ane Maras (Lovorka, Krešimirova „vječna“ ljubav), koja je svoj lik donijela energično, s dozom humora i čvrstoće tipične za arhetip djevojke tog kraja, i u skladu s tim njezino je dovođenje Poskoka u red uvjerljivo. Ostali su lilkovi, manje-više, dobro odigrane funkcije te se Borko Perić (ljubomorni ostavljeni ljubavnik), Antun Tudić (svećenik), Jadranka Elezović (Teta Rosa), Edo Vujić (Mile, gardist), Ivan Đuričić (Kultura, gardist), Anita Matić Delić (novinarka), Marko Hergešić, Filip Detelić, Jakov Bilić u njima prilično dobro snalaze, ulažući dovoljno energije pa scene funkcioniraju prema redateljevoj zamisli.

Jedino što bi gledatelju moglo narušiti uživanje u plitkoj i nezahtjevnoj, a dobro osmišljenoj i odglumljenoj komediji jest odnos prema primijenjenoj glazbenoj inspiraciji. Naime, ukoliko ne postoji svijest o tome kakav je položaj i značenje cjelokupnoga glazbenog opusa Mate Miše Kovača, kao i njegova lika i djela, u životu ljudi tog kraja, moglo bi se dogoditi da velik dio zbivanja na sceni gledatelju ne bude zabavan ni duhovit. A onda, kao posljedica, takva neće biti ni cijela predstava.