Vječni Zrinjski

Jubilarna 150. sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu počela je jednim od najomiljenijih i najizvođenijih hrvatskih glazbenoscenskih djela, operom Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. Njezinim izvedbama obilježavaju se i povijesni datumi dviju glazbenih grana HNK-a u svečanoj sezoni: 2. listopada 1870. praizvedbom Zajčeva Mislava počela je djelovati Zagrebačka opera, a 4. studenoga 1876. praizvedbom upravo Zrinjskog s njegovim baletnim točkama počela je profesionalna baletna umjetnost u Hrvata.

Zrinjski se nakon nekoliko godina vratio na scenu obnovljen s mnogo novih i mladih pjevača u podjeli uloga. Kada je predstava premijerno postavljena 1994, njezin je temelj bila izvorna Zajčeva partitura s otvorenim brojnim skokovima, ali i sa skraćenom četvrtom slikom koja je sadržavala balet. Tijekom izvedbi balet u četvrtoj slici izbacivao se pa vraćao, a s vremenom su se i skokovi vratili u uvriježene okvire. Obnovu je dirigirao Josip Šego, koji je tu uvriježenu verziju predstavio bez osobitih uspona i padova (izvedba 27. rujna), s dobro raspjevanim ansamblom i s mjestimično preglasnim orkestrom.

Raskošno uprizorenje Zrinjskog

Slično je, s godinama, i scenska postava redatelja Krešimira Dolenčića doživljavala modifikacije da bi njezino današnje predstavljanje u prvi plan istaknulo apoteozni element djela s naglaskom na intimističkom. Borbeni karakter u ulozi je propitivanja utjecaja rata na pojedinačne ljudske sudbine. Zanos završnoga zbora U boj, u boj ostvaruje se glazbenim poletom i impulsima pa njegov imanentni domoljubni karakter ostaje u drugom planu. Očigledno je prošlo vrijeme kada je taj zbor bio jedan od ventila za oduševljeno iskazivanje nacionalnih osjećaja, ali i vrijeme zlorabljenja vrijednosti te i drugih umjetničkih tvorbi kao fasade jeftinim i često prijetvornim domoljubnim busanjima u prsa.

U predstavi su do punog izražaja došli bogati i pomno izrađeni kostimi Ike Škomrlj i Dženise Pecotić. Scenografija Dinke Jeričević s prigušenim svjetlom Denija Šesnića uvelike je pridonosila intimističkom ugođaju. Razlog vraćanja baletnog prizora u četvrtoj slici ovoga je puta prigodničarski, povijesni datum Baleta unutar jubilarne sezone. Koreografija Sonje Kastl, postavljena odveć u dubini pozornice, s orijentalnom senzualnošću i ženstvenošću pokreta u stavcima Ballabile andante, Orijentalnom plesu i Arapskom plesu, odnosno njezina izvedba, nije zablistala starim sjajem. Općenito smještaj četvrte slike i toga baletnog prizora, u slijedu prvih pet slika do stanke, djeluje nakalemljeno, bez spontana slijeda. Nepotrebni su glazbeni motivi koji se sviraju pri promjenama scene između slika, a koji put se i disonantno sudare s početkom glazbe.

Na obnovi su protagonistički trio činili Siniša Hapač kao Zrinjski, Ivanka Boljkovac kao Eva i Valentina Fijačko kao Jelena.

Na trećoj izvedbi Zrinjskog je tumačio bariton Davor Radić. Iako njemu nedostaje prirodnih glasovnih predispozicija za belkantističku interpretaciju naslovne uloge, u smislu punoće tembra, on je pjeva maksimalno angažirano i u tome je uspješan. Kao Eva predstavila se sopranistica Zorica Antonić zvonkim glasom i muzikalnošću interpretacije. Mlada sopranistica Ana Lice umilno je, lijepim glasom, prvi put donijela Jelenu, iako bi visoke tonove trebala pjevati opuštenije. Glasovno izvanredan bio je mladi bas Goran Jurić, prvi put u ulozi Sulejmana. Spomenutim tumačima donekle je nedostajalo glumačke izražajnosti.

Pravi žar svekolikog tumačenja iskazao je pjevački blistav tenor Domagoj Dorotić u ulozi Juranića. Tenor Stjepan Franetović dobro je vodio svog Sokolovića i glasovno i glumački, da bi podbacio na samu kraju prizora Sulejmanove smrti, u stretti. Istaknuli su se Igor Hapač kao Alapić, Alen Ruško kao Levi i Marko Cvetko kao Paprutović.