Viktor Žmegač: 3. brandenburški koncert J. S. Bacha

Dok kod talijanskih majstora usporediva djela, znamo, jedva ikad premašuju trajanje od deset minuta, koncerti iz Köthena u prosjeku su dvostruko dulji. Prvi, koji ima, iznimno, četiri stavka, traje čak oko dvadeset i pet minuta. Najkraći je Treći, dvostavačni, s petnaestak minuta. Ostali koji imaju po tri stavka, slijedeći u tome talijanski shemu (brzo – sporo – brzo), zahtijevaju pozornost od dvadesetak minuta. Te su okolnosti važne jer su u neposrednoj vezi s kompozicijskom strukturom. Dok se u talijanskim koncertima manje-više pravedno provodi načelo ritornela, sa solističkim spojnicama, koje su često sekvence, Brandenburški koncerti ostvaruju složenije oblike, koji se nameću iz polifone razrade. U Vivaldija nerijetko vlada prikrivena homofonija, a u Bacha uvijek kontrapunktno osmišljen slog. To vrijedi i za köthenske koncerte, Treći i Šesti, u kojih je partitura svedena na gudače i continuo. Poznato je da je Treći koncert među najomiljenijim djelima iz prve polovice 18. stoljeća, i to zasigurno ne zato što je najkraći. Prije će biti da je popularan jer je u njemu mnogo invencijskoga sjaja, a da u isti mah ne zahtijeva veći ansambl, pa ga mogu izvoditi mali komorni orkestri gudača, dakako samo vrhunski izvođači, jer tek vrlo pomno razrađena ravnoteža unutar gudačkih skupina (violina, viola, čelo, svaka po tri dionice, uz continuo: kontrabas i čembalo) jamči da će zazvučati sve suptilnosti te partiture.

Posebnost je Trećega koncerta u tome što se u njemu mogu prepoznati neke sastavnice kojima se definira concerto grosso, napose načelo ritornela, a da je cjelina ipak podvrgnuta posve drukčijim zakonitostima. Strukturu naime ne obilježavaju kontrasti zvukovne boje ili zvukovne količine, nego razlikovnost dionica, njihova čudesna kontrapunktna razrađenost. Bach je ovdje unutar svog idioma najdalji od tonske plošnosti talijanskih djela, a najbliži principu motivske razrade kakva označava provedbeni dio u klasičnoj sonatnoj formi. Izuzme li se skupina dubokih gudača, to jest čela pojačanih kontrabasom, koji se kreću unisono, ostalih šest dionica žive svaka svojim polifonijskim životom. Među Brandenburškim koncertima to je djelo vrhunac linearne, a ipak harmonijski bogate gradnje. Glazbeno je čudo taj koncert i po tome što je složen krajnje ekonomično, a nigdje ne djeluje jednolično. Naprotiv, nemoguće je oteti se njegovu zanosnom poletu. Analiza pokazuje da se taj polet u prvom stavku osniva na neprestanom poigravanju dvjema tematskim nitima: glavna, u prvih osam taktova, koja zanesenost spaja s dostojanstvenošću, jezgra je svega, no dodatnu snagu daje joj dopuna u sljedećoj periodi, s razigranim „razlomljenim“ motivom. (Taj sekundarni gradivni element vrlo je srodan, djelomice skoro istovjetan s nastavkom teme, taktovi 13-21, u trećem stavku Prvoga koncerta za čembalo i gudače, d-mol.) U cijelom prvom stavku nema segmenta koji se ne bi mogao izvesti iz permutacija osnovne tematske građe, pa je posebno dojmljiva inventivnost kojom Bach vodi linije, izbjegavajući nizanje sekvenci, postupak koji unosi jednoličnost u mnoge Vivaldijeve tvorevine. Treći je koncert bez polaganoga stavka; prijelaz drugom stavku tvore samo dva takta, neka vrsta kadence, metaforički rečeno udisaj prije blještavog Allegra. Vrlo brz tempo u većini današnjih izvedbi naglašava opreku između staloženosti prvoga stavka i vrtloga drugoga. U tom Allegru, koji se shvaća kao vivace ili presto, motorika je nalik na perpetuum mobile, a takav dojam stvara stalnost imitativnog motiva u šesnaestinkama, pokret bez odaha. U ukupno četrdeset i osam taktova nema nijednoga u kojemu ne pulsira niz ili njegove izvedenice. Međutim, transparentni kontrapunktni slog sadrži i neobično sugestivna harmonijska iznenađenja: nezaboravna je u tom pogledu opreka u kojoj poslije tona cis odjekuje u diskantu ton c, dakako u sklopu opisane motorike.

(iz knjige Majstori europske glazbe Viktora Žmegača, Matica hrvatska – Biblioteka Peristil, 2009)