Uvid u Magritteov slabije poznat opus

Razdoblje između dva svjetska rata za umjetničku je fotografiju bilo iznimno dinamično, po mnogočemu i revolucionarno. Autori kao što su Helmut Herzfeld alias John Heartfield, Emmanuel Radinski alias Man Ray ili pak László Moholy-Nagy, naime, zainteresirali su se za mogućnosti odnosno karakteristike toga – tada još relativno nova – medija, koji će upravo zahvaljujući njima biti definitivno prepoznat kao autentična, plodna i posve ravnopravna umjetnička disciplina. U tom smislu nadasve je indikativan podatak da upravo tada izdavačka kuća Penguin Books od fotografkinje, teoretičarke fotografije i bivše Moholy-Nagyjeve supruge Lucie Moholy odlučuje naručiti i prvu sustavnu povijest fotografije nazvanu Sto godina fotografije: 1839–1939.

Rene Magritte, Sjena i njezina sjena, 1932

Dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća označavaju kreativne vrhunce nadrealizma, a po tehničkim i izražajnim mogućnostima fotografija je bila nešto čemu nadrealistički umjetnici naprosto nisu mogli odoljeti. Uostalom, i već spomenuti Man Ray, koji po mnogima pripada među najzanimljivije fotografe svih vremena, pripadao je nadrealističkom pokretu. René Magritte, jedan od zaštitnih znakova nadrealizma, nikada pak nije doživljavan kao fotograf. Svi će ga – posve opravdano – ponajprije percipirati kao slikara, a potom i kao grafičara, skulptora, pa čak i autora nekih kratkih filmova. Pa ipak, Magritte je fotografirao mnogo i često. Ovih dana s tom se njegovom znatno manje poznatom likovnom djelatnošću imaju prilike upoznati i Zagrepčani. Zasluga je to suradnje između Wallonie-Bruxelles International i zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, što je ostvareno u okviru belgijskog predsjedanja Europskom Unijom.

O kakvoj je izložbi riječ? Nazvana jednostavno René Magritte i fotografija, pri površnu promatranju ne ostavlja osobito atraktivan, kamoli spektakularan dojam. Na zidovima izložbenoga prostora, naime, u posve pravilnom ritmu, raspoređena je točno 61 crno-bijela fotografija, od kojih najvjerojatnije nijedna u dijagonali nema više od tridesetak centimetara. Pa ipak, malo strpljivijim i discipliniranijim posjetiteljima izložba će biti itekako zanimljiva. U kolikoj mjeri fotograf Magritte nastoji zadržati karakterističnu, iz slikarstva svima nam dobro poznatu, nadrealističku poetiku? To pitanje, dakako, nameće se samo po sebi, a izložba nudi poticajne i nadasve složene odgovore. Na prvi pogled prizori što ih Magritte snima nisu nimalo neobični. Na trenutke djeluju poput svojevrsnih amalgama između dokumentarno-turističke i umjetničke fotografije, nerijetko s rafiniranim osjećajem za humor. Kompozicije odišu spontanošću, ali pri pomnijem promatranju odmah postaje jasno kako je riječ o radovima iza kojih neprijeporno stoji i lucidna, gotovo perfekcionistički tretirana režija. Iz ovakvih i sličnih ambivalentnosti polako se rađa i neobičnost Magritteovih fotografija. Magritte je u duhu nadrealist, a fotografija kao medij posjeduje sposobnost krajnje realističkog, ali – po potrebi – i isto tako nerealnog, a samim time i nadrealnog prikazivanja. Svjestan spomenutog paradoksa, on se ne upušta u jeftine efekte te ne upada u nepotrebne ekshibicionizme; njegov fotografski nadrealizam suzdržan je te se javlja kao rezultat specifična ugođaja što vlada svakom fotografijom. Koji put taj će ugođaj biti postignut zahvaljujući gestama snimanih likova – to su osobno René Magritte, njegova supruga i vječna muza Georgette te prijatelji Paul Colinet, Paul Nougé, Louis Scutenaire, Marcel Marien, Irčne Hamoir, Jacqueline Delcourt i Maurice Singer – katkada pogledima i odjećom, ali također više ili manje apsurdnim radnjama što ih izvode. Svemu pobrojanom valja pridodati i prisutnost nekih predmeta/sadržaja na koje često nailazimo na Magritteovim slikama te – za poetiku nadrealizma karakteristične – neobične i simbolički intonirane naslove fotografija, nerijetko posve neusklađene s njihovim izravnim sadržajem.

U kutu izložbenoga prostora, kao vrlo korisna informativna nadopuna te svojevrstan koloristički kontrapunkt, nalazi se i veliki plazma-ekran na kojem se prikazuju neke od najpoznatijih Magritteovih slika.

Izložba René Magritte i fotografija realizirana je jednostavno i nepreuzetno, omogućujući uvid u stvaralaštvo velikoga belgijskog majstora nadrealizma iz ponešto drukčijeg, ali u poetskom smislu posve prepoznatljiva kuta. Najstarije fotografije snimljene su 1928, najnovija datira iz 1956, a velika većina njih nastala je tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća. Jedinu ozbiljniju zamjerku valja uputiti doista teško objašnjivoj – za Magrittea se uvijek može pronaći pokoja kuna ili euro – odsutnosti bilo kakva, pa makar i skromna, kataloga.v