Temeljni mit Mediterana

Od zabilježenih početaka u Perziji, Mezopotamiji i Gruziji, preko Feničana i Etruščana koji su iz Male Azije kulturu vina prenijeli u današnju Italiju, posebice Toskanu, ova arheološki i kulturnopovijesno važna izložba sretan je i originalan događaj sezone.

Ne samo vino i loza nego i njihova religijsko-filozofska dimenzija u kulturama Grčke, Rima a potom preobraženje u kršćanskoj liturgiji jedan su od osnovnih temelja europske civilizacije. Geografska rasprostranjenost, vinogradarske tehnike, različitost i genetičke karakteristike grožđa, proizvodnja, transport i širenje, profanacija i konzumiranje vina u antičkom svijetu teme su izložbe.

Vinski vrč u obliku ljudske glave

Filološkom rigoroznošću i multimedijalnim aparatima – uključivši rekonstrukciju dvaju pompejskih vrtova s vinogradima u parku Boboli – genius loci nije mogao biti bolje odabran: tisućljetna tradicija Toskane kao poznate vinske pokrajine snažno je zastupljena u firentinskim muzejima i galerijama. Michelangelov Bacchus u Bargellu samo je vrhunac duga niza antičkih i potom renesansnih skulptura posvećenih zagonetnom i ambivalentnom bogu opojnosti, do naših dana kao neizostavne tradicionalne dekoracije talijanskih vrtova. Neizmjerno mnoštvo euharistijske ikonografije toskanskih crkava i samostana mističnu dimenziju filozofije vina nosi sve do danas, a izložbi je tek fantastičan kulturni okvir. On modernom hijerofantu pruža mogućnost kontemplacije i degustacije raznovrsnih aspekata dionizijskih misterija istodobno.

Za razliku od starih Egipćana, koji su više voljeli pivo, vinova loza s Kavkaza, Male Azije, Bliskog istoka, Velike Grčke sve do Lacija i Toskane ujedno je i linija širenja vinske kulture prema Zapadu. Asurbanipalov banket pod pergolom s grožđem na alabastarskom reljefu iz Ninive (7. stoljeće prije Krista), skulpture pijanih satira, mnoštvo vaza s vinskim i simpozijskim motivima, mramorni reljefi i terakote Dioniza sve do nadgrobnih spomenika bačvara iz Akvileje, kopnenog i morskog transporta amfora i bačvi, čine širok raspon izložaka.

U staroj Grčkoj ženama je pod prijetnjom smrti bilo zabranjeno piti vino. Helenizam i Rim taj su kao i mnoge druge običaje omekšali, kako svjedoči rimska kopija Mironove skulpture iz Tebe (2. stoljeće prije Krista), koja prikazuje pijanu staricu kako objeručke grli pletenku. Piti čisto vino bez dodatka vode bilo je smatrano barbarskim činom. Osim što su vinu dodavali različite začine, jedna od gotovo zaboravljenih istočnjačkih varijanti, do novijih vremena održana samo u diskretnim kružocima Irana, Pakistana i Bliskog istoka, jest dodavanje vinu opija. Mala brončana skulptura iz Pompeja (1. stoljeće prije Krista) predstavlja Dioniza Sabatija, tračko-frigijskoga boga vegetacije, čiji se kult Rimskim Carstvom proširio za imperijalnoga doba: u lijevoj ruci drži mak, desnom pokazuje prazan dlan, ogrnut kozjom kožom, na glavi košarica s voćem iz koje vire dva grozda.